Kada se nacistička vojska 1940. spremala da napadne Francusku kroz Ardene, brdovitu regiju obrasle gustom šumom, generali su imali jedan ozbiljan problem: umor.
Vojnici se jednostavno nisu mogli boriti protiv saveznika i istovremeno se gurati kroz planine jer bi se morali odmarati noću i tako ostajali ranjivi. Generali su počeli vojnicima da dijele “rješenje”. Bio je to Pervitin, nacistička verzija “kristalnog meta” u obliku pilula koje su se dijelile jednom dnevno, dvaput tokom noći i “više puta po potrebi”.
Strategiju nacista opisao je Norman Oler u svojoj novoj knjizi “Blitzed”, tumačeći da su izvorno inače ilegalni lijekovi bili integralni dio širenja nacističkog režima.
– Nema lijekova, nema invazije. To im je omogućilo da ostanu budni tri dana i tri noći. Romel, koji je tada vodio jednu od tenkovskih jedinica, kao i svi drugi generali su bili na drogama. A bez tenkova sigurno ne bi pobijedili rekao je Oler za “Gardian”.
Prema njegovim riječima nisu samo vojnici bili na drogama u Drugom svjetskom ratu. Sam Adolf Hitler svakodnevno je dobijao injekcije oksikodona, narkotika bliskog morfijumu, i kokaina dok je rat bjesnio. I tako sve do trenutka dok saveznička bombardovanja nisu porušila praktično sve farmaceutske fabrike koje su Hitleru dostavljale “lijekove”. To je onda dovelo do slučaja epske apstinencijske krize.
– Svi tih posljednjih dana u bunkeru opisuju Hitlerovo loše zdravlje. Ali bez jasnog objašnjenja. Pretpostavlja se da je bila riječ o Parkinsonovoj bolesti, ali je, što se mene tiče, jasno da je riječ o tegobama prouzrokovanih skidanjem s droga. Da, moralo je to biti prilično gadno; istovremeno je gubio svjetski rat i prolazio krizu skidajući se s droga – kaže Oler.
Bilo je to u firer kad je Fihrer počeo ostajati bez onoga što ga je držalo. Odjednom je postao pognut, slinio je, sve u svemu izgledao je prilično jadno. Sve zahvaljujući Hitlerovom ličnom ljekaru Teodoru Morelu koji je do određene reputacije došao krajem 20-ih, dajući svojim pacijentima vitaminske injekcije. Hitler je, inače, često imao probleme s probavom, upravo jezive, što je značilo proljeve, vjetrove… Napokon je Morel bio onaj koji mu je dao preparat s bakterijom koja mu je uravnotežila probavu.
Hitlerova ljubav prema njemu je naprosto planula, a učvrstila se 1941. godine kada ga je Morel polumrtvog za veoma kratko vrijeme pomoću injekcija životijskim hormonima digao iz kreveta.
Kada je počeo Drugi svjetski rat, Hitler je trebao sve više čudotvornih kapi s kokainom i slične preparate. Oler smatra da Morel nije bio nikakav zao čovjek, nego samo oportunist koji se s padom nacističkog režima nije dobro proveo. Nije počinio nikakve zločine, nikoga nije imao na duši, a bio je jedna od rijetkih osoba u koje je Hitler imao apsolutno povjerenje. Svojim memoarima je mogao zgrnuti veliko bogatstvo. Umjesto toga, on se psihički sasvim raspao i umro u bijedi u bolnici u maju 1948. godine.