Iz balkanskog rodovskog opusa: Sama na livadi

“Hijene urliču, to im je glasanje, hinjski vire iza ćoška, smucaju se okolo, rodbinski su povezane i proždiru sve po redu, bez milosti. Javljaju se na tendere, prolaze, zapošljavaju unutar čopora, gutaju slova i padeže, naopako se krste, preziru osmijehe i trpaju pare u džepove, jastuke i žiro račune. Usta su im puna Boga, slava, svetaca, istorije, falš diploma i loše garderobe. Koze im služe za seks i ishranu”

Autor: Impuls

Rođenjem na Balkanu svaki muškarac postaje jebač i to kao kakvu preambulu nosi kroz život. Postaje opasan na riječima, prije nego je za seks prirodno sposoban, ali i nakon što frulica odsvira zadnje tonove – a sve zbog uobičajenog stava prema ženama. Dijeli ih na dobre i loše, ali za sve njih ima konačno rješenje koje uspostavlja red, seksualnu radnju koja poravnava stvari, čini ih boljima ili ih završava ako baš ništa drugo ne pomaže. To mu daje za pravo da svaki cvjetić na livadi zatakne za uvce, a ako baš i ne zatakne, nema veze, dovoljna je konstatacija da bi se taj ili neki drugi cvijet trebalo zataknut’ jer je cvijeće za to stvoreno, pa mu dođe na isto. Niko nije imun na to…

Pročitao sam skoro jedan interesantan tekst o raspuštenicama, posebnoj vrsti žena koje su to postale svojom ili tuđom voljom iz različitih razloga i na različit način, ali.. imenica je ista pa… pa mu dođe na isto. Raspuštena, puštena, o’šla…za zataknut spremna. Šta pokušavam objasniti…kao i inače, ništa bitno, samo još malo štauba po buhtlicama koje su ionako dobre…ali, eto, čisto da se nešto kaže.

Autorica u naletu energije potpuno opravdano plete po tastaturi i zabacuje kosu svaki puta kad opali tačku, tačno je gledam kad raspali novi red. Evo vam gamadi muška, vi što berete sa strane, cugate po cijeli dan, crpite našu snagu i ljepotu. Evo vam, pa pljas novi red, hvalite se da u životu niste oprali suđe i slične nepodopštine iz rodovskog opusa, smrdljivih čarapa i hinjskog osmijeha kada se suočite sa stvarnošću poslije proćerdane noći i leđa izgrebanih noktima Moldavki i Ukrajinki i ostalih inki…

A kada svane…ona…originalna, kućna…otišla…spakovala kofer, raspustila se…postala nanovo za zataknut spremna i nanovo…donja.

Priznajem, iskreno, nezgodna stvar. Gluva, neobjašnjiva, konstanta koja se ne mijenja, ne daje prostora pitanju “zašto”, samo zvoni u glavi, ra-spu-šte-na, drž’ je za guzicu, virni u dekolte, napadno se drpaj između nogu kad te pogleda jer to je lovina za koju nema krivolova ni kraja sezone.

Utješna stvar, ako tu ima šta da se utješi, je to da se muški svijet uglavnom ponaša slično prema ženama, tako da žena ne mora obavezno biti raspuštena da bi bila spuštena na krevet, pod ili neku drugu podlogu. Važno je spuštanje.

Na tromjesječju u osnovnoj školi prije skoro trideset ili tako nešto godina sam pošteno zaradio keca iz Engleskog pa je Stari išao na informacije da porazgovara sa nastavnicom. Vratio se, majka je sa vrata počela sa paljbom pitanja i odgovora, ne čekajući referat, a ja sam se držao za guzicu jer sam naslutio šta slijedi. Izuo je cipele, sjeo na fotelju i zapalio cigaru a majka je histerično trčala od kuhinje do sobe i u ludom ritmu ponavljala razna prijeteća čudesa, u monologu koji se stručno naziva žensko brojanje, a koji sam mnogo puta kasnije čuo od bivše žene, a koje je ona naslijedila od svoje majke (i usavršila do tančina) – u čemu smo se bivši punac i ja, eto ipak nekako, bar u nečem složili.

Dakle, kečina u knjižici i batine u zraku su bile pitanje časa i kada je situacija dostigla vrhunac, a majka uplakano i očajno, drtavog glasa upitala Starog ”A ti ništa, tebi je svejedno, ništa ne govoriš…šta kaže nastavnica? “

Stari je bio imun na ženske suze i sav taj šou koji se stručno naziva žensko brojanje, a koga sam, mislim na taj imunitet , naslijedio od njega (i usavršio do tančina) u čemu se, bivši punac i ja nikako nismo slagali jer je on na mrki pogled majke moje bivše stajao kao Titova garda u najbolja vremena. Meni to baš nije išlo od ruke pa sam zbog tog zaradio još jednog keca, životnog i to u sudski dnevnik brakorazvodnih parnica.

“Šta kaže nastavnica, nesrećo?”, vrištala je majka na Starog, ali…čini mi se da je njemu nešto drugo bilo na pameti..Sad su već i komšije znale za mali kućni obračun, ali takav je život u zgradama, sve se dijeli, zajedničko stubište, zajedničke ljubavnice komšinice.. pa eto i školski uspjeh..

A kad je počela da ga mlati krpom po glavi, konačno je priznao. “Nju treba jebat”, svečano je izjavio i to je bilo to. “Samo mlati onom punđom, ja je nisam razumio ni slovo, kako jadna djeca da je razumiju”. Prvi put u životu sam čuo da nastavnicu treba…to…i onda će sve biti u redu. Majka je rekla “ahhh”, pokrila lice rukama i otišla u sobu da se isplače, Stari je zaključio sebi u bradu da će manje piškiti, a onda još tiše gledajući prema vratima ne bi li se slučajno pojavila..” treba je jebat, i to sa razumijevanjem”, misleći valjda na nastavnicu sa punđom. Pogled mu je uhvatio mene musavoga na rubu kauča …“m’rš nekuda…” ispalio je. Taman sam, krilat i lagan, sačuvane guzice, odjedrio u hodnik kada me je zovnuo da se vratim i mnogo nježnijim glasom upitao kada su slijedeće informacije.

Sutradan u školi, čuo sam da se učiteljica razvodi. Nisam baš bio siguran šta to tačno znači ali sam i danas potpuno siguran da je ta natapirana alapača sa dubokim dekolteom noću odlazila da se provoza metlom iznad grada. Stvarno je bila prava babaroga i vjerujem da je njen bivši bio sretan što je sačuvao živu glavu. To su bile godine kada dječaci polako kuže stvari, ono…šta u šta ide i kako to sve skupa dihta pa sam ja ovu životnu lekciju sa kecom, Starim i babarogogom sve skupa povezao sa narastajućim izlivima hormona i teatralno zaključio da je taj bezobrazni glagol, rješenje za skoro sve životne situacije, naročito povezan sa ženama. I da muškarci navale kao hijene i lešinari skupa kada se lav odmakne…ako ga već nisu otjerali. Još da dodam, sjećam se da je nastavnica bila…onako… guzata i obla i mirišljava pa pretpostavljam da je Stari više piljio u nju nego u moje kečeve pa se to ipak nekako sve skupa sretno svršilo, bar za mene.

Mnogo godina kasnije rečeno mi je da ne smijem jesti zato što je hrana skupa. I da joj treba, samo ne moj, već nečiji tuđi, direktorski valjda. Rečeno mi je da ja u stvari nisam ja i da ogledalo laže i svi su klimali glavom a ja sam mislio da sam lud. Rečeno mi je, onako usput, preko ramena, da je to sve skupa bilo bezveze od početka i da me nikada nije…uh, jebem ti, neće prsti da napišu ljubav pa eto ti…dok su me djeca gledala, mene i kutije koje je spakovala.

“Šta je?” pitao je Stari sa one iste fotelje. Nije dao da odgovorim. “Treba nju jebat…samo, sine, nije to više tvoj posao”. Nasmijao sam se, šta bih drugo.

Hijene urliču, to im je glasanje, hinjski vire iza ćoška, smucaju se okolo, rodbinski su povezane i proždiru sve po redu, bez milosti. Javljaju se na tendere, prolaze, zapošljavaju unutar čopora, gutaju slova i padeže, naopako se krste, preziru osmijehe i trpaju pare u džepove, jastuke i žiro račune. Ne daju se jebati, imaju evolucijski razrađene metode ponižavanja koje ne nazivaju evolucijom jer za to nema dokaza već Božanskim Usudom, valjda je tako lakše. Usta su im puna Boga, slava, svetaca, istorije, falš diploma i loše garderobe. Koze im služe za seks i ishranu.

Hipotetički, recimo jedna obična koza može poći za lava, evo recimo u nekoj bajci. Znam ja da su lavovi lijenštine i niškoristi ali su ipak veliki i jaki i svašta je od njih očekivati… Onda se koza predomisli i odjebe lava. Ostane sama na livadi, sretna i slobodna, a onda se privlače hijene.

Koza osjeća povezanost sa čoporom, rodbinsku, kulturološku , ostatak stada je hrabri i promoviše u Orleanku borbe za kozja prava a hijene se primiču. Strpljivo, korak po korak, grickaju kozu za guzove sve dok ne počne klepetati kostima ili onim šta već ostane poslije takve gozbe.

Koza je ipak samo koza, brani se prostim brojem, uklapa se u gomilu, mekeće u kancelarijskom stadu, tražeći više od života.

Hijene su čopor, savršeniji oblik obitavanja, uhodaniji u odabiru plijena i preživljavanju, ulazak u čopor se plaća skupo, a koza nema ni para ni pameti za takav čin. Tako je u bajci o kozama i jedna takva životinjica ne vrijedi mnogo, sama na livadi, jer…koliko god gledala u štikle, na nogama ima samo papke.

U prirodi, hijene i ostali lešinari bacaju se na kozu kada se lav najede. Na lavicu niko ne ide, za to treba imati muda i veliku čeljust. Reže, napadaju i ranjavaju, ali uvijek i iznova dobijaju po nosu. Lavica krvari, ali ne pokazuje rane je niko ne voli slabe. Ipak je ona ta koja obara plijen i, ma koliko sama i ma zbog čega bila sama, lavica je, tako se ponaša i drži, a za partnera priznaje samo sebi ravnoga.

Piše: Boris Potočnik