Liječnički savjet da se treba više kretati i primjedbe prijatelja da se depresija ne liječi ležanjem uz televizor i jadikovkom nad vlastitom sudbinom virovitički umirovljenik Zdravko Delač (62) shvatio je ozbiljno pa se odlučio rekreirati biciklom.
Autor: Goran Gazdek
Vozeći tako obilaznicom prema mađarskoj granici, primijetio je puno boca i drugog smeća koje vozači na proputovanju bacaju kroz prozor svojih automobila i kamiona pa je riješio stvar uzeti u svoje ruke. Puno društveno-korisnog posla je obavio, isporučio je 200.000 boca, a i do šokantnih otkrića došao.
‘Nisam u tom trenutku razmišljao o novcu koji mogu dobiti za povratne boce jer sam smatrao da je mirovina od 1.980 kuna sasvim dovoljna za moje potrebe. Smetala me prljavština duž rute! Boce iz inozemstva odnio sam u kontejner za staklo ili plastiku, a za naše zaradio gablec’, sjeća se početaka najaktivniji sakupljač boca u Virovitici.
Trajalo je to nekoliko mjeseci, a onda je jednog dana prvi put zavirio u kontejner za smeće i strašno se razočarao ekološkom savješću sugrađana.
‘U gradu je stotinjak kontejnera za smeće, uz većinu su postavljeni i posebni spremnici za selektirani otpad, za papir, staklo, limenke, plastiku i tekstil, naša Flora vodeća je tvrtka po tom pitanju u Hrvatskoj – svaki građanin dobije posebno označene vrećice za papir i plastiku koje se razlikuju i bojama, u svojim poštanskim sandučićima redovito primamo upute kako odvajati otpad, stalno se o tome priča u medijima, a ljudi lijeni i tvrdoglavi pa sve bacaju u jedan kontejner. Ja onda to lijepo odvojim i svakom kontejneru dam što mu pripada’, govori Zdravko.
Svojom ekološkom misijom i neobičnim hobijem bavi se osam godina i zaključuje kako građani po tom pitanju za sve to vrijeme nimalo nisu napredovali. A sve je pokušao! Nenametljiv i tih po karakteru, kad nekoga ulovi u (ne)djelu, trudi se smireno objasniti čemu služe kontejneri. Ako bi ga pitali: ‘A tko si ti da mi to govoriš’, odgovorio bi: ‘Komunalni redar zadužen za smeće.’ Zna da ne smije lagati i krivo se predstavljati, ali u pitanju su viši ciljevi pa vjeruje da mu neće nitko zamjeriti.Jednom čovjeku je tako rekao da su oko zelenih otoka, prostora s nizom kontejnera, postavljene najmodernije kamere i da dežurni u svakom trenutku na monitorima, danju ili noću, mogu vidjeti tko i kakav otpad gdje ubacuje.
Koliko ga je nerazvrstavanje otpada razočaralo, toliko ga je bacanje hrane zaprepastilo. Zbog silne količine različitih namirnica, počeo je voditi dnevnik svega onoga što nađe. Evidencija pokazuje da je u pet godina iz smeća izvadio 30 tisuća kilograma kruha i približno isto toliko druge hrane – voća i povrća, mesa i mesnih prerađevina, kolača i ostalog slatkiša.
‘I nisu u pitanju samo ostaci hrane. Svakodnevno pronalazim pekarske proizvode u originalnoj ambalaži, neotvorene. Vrlo često i vakumirane mesne prerađevine s valjanim datumom upotrebe i potpuno zdravo voće i povrće kupljeno zapakirano u nekom trgovačkom centru. Znao sam pronaći cijelo pečeno pile, komade prasetine i nedodirnute pizze. Najviše takvog otpada nalazim u elitnim dijelovima grada, kraj boračkih zgrada u kojima žive umirovljeni hrvatski branitelji koji su od države tu dobili stanove’, analizira Delač koji prikupljenu hranu daje prijateljima za prehranu životinja, a dio ostavi u vrećici kraj kontejnera jer zna da ima onih koji se tako hrane.
Dnevno pređe dvadesetak kilometara, mjesečno promijeni pet guma na svom biciklu. Ne smetaju mi ni kiše, ni snjegovi. Kontejnere obilazi svako ujutro od deset do 12 sati i predvečer, oko pola sedam, po potrebi i češće.