Dobro su nam poznate različite, nekada tajne nuklearne lokacije širom SAD-a; njihove priče, povijest i operacije ogrnute tajnošću fascinirale su nas decenijama. Ali jako malo čujemo o tajnim nuklearnim laboratorijima i testnim objektima koji su se nalazili s istočne strane takozvane „Čelične zavjese“ za vrijeme hladnog rata, to jest objektima bivšeg SSSR-a.
Jedna od takvih lokacija je poznata pod imenom Čeljabinsk-40, u kojem se nalazio prvi pogon za proizvodnju plutonija. Unutar Čeljabinska-40 se nalaze tri masivna kompleksa koji su svi do iti jednog imali odvojene velike nuklearne incidente.
Donedavno se ovo područje nije nalazilo na zemljopisnim kartama i ruska vlada je nijekala njihovo postojanje. Posjeti ovom području su u potpunosti zabranjeni , svi stanovnici ovog područja su radili u postrojenjima unutar ove lokacije, kasnije je područje dobilo naziv Čeljabinsk-65.
Padom SSSR-a u ranim 90. godinama prošlog stoljeća, vlada je konačno priznala postojanje Čeljabinska-40, i isti je dobio status grada. 1994. Čeljabinsk-65 dobiva naziv Ozirsk.
Od 1945. u podzemnom kompleksu na istoj lokaciji je radilo 70.000 zatvorenika iz 12 radnih logora. Prvi je nuklearni reaktor dobio ime „Antočka“ njegova konstrukcija je trajala 18 mjeseci. S vremenom su se dodavali novi objekti na lokaciji koja se danas pozna pod imenom Ozirsk, u kojemu je živjelo do 100.000 ljudi, i to na području od 90 kvadratnih kilometara. Cijelu tu regiju je vlada SSSR-a nazivala „Kompleks Majak“ i služila je kao tajno nuklearno postrojenje za istraživanje i razvoj ali se u njemu nalazila i nuklearna središnjica SSSR-a.
Uz nuklearne znanstvenike, većina radnika podzemnih kompleksa bili su zatvorenici koji su pristali na rad u postrojenjima za procesuiranje plutonija u zamjenu za manje kazne. Zarobljenicima je bio dan izbor: 25. godina robijanja u Sibiru ili pet godina u podzemlju Čeljabinska-40. U biti to je bila smrtna presuda jer nitko od zatvorenika nije živio više od pet godina zbog izlaganja radijaciji. Naravno to zatvorenicima nije bilo poznato, oni su radili na različitim mjestima s visokom radijacijom bez znanja u kolikoj se životnoj opasnosti nalaze. Na kraju je cijeli kompleks Majak zatvoren za sve ljude koji u njemu ne žive i to na gotovo 45 godina.
Nesreće
Za vrijeme prvih šest godina djelovanja Majaka, radioaktivni materijal se jednostavno bacao u rijeku Teču, koja je usput bila jedini izvor vode za 24 sela smještena na obalama ove rijeke. Do 1951. postalo je jasno da nuklearni otpad u rijeci šteti okolnoj populaciji. Čak se otkrilo da nuklearni otpad iz Čeljabinska-40 pronalazi put do Arktičkog oceana, tako da su odlučili nuklearni otpad bacati u jezero (to jest baru) Karačaj, jer nije imao svoj sliv. Na koncu se uzimanje vode iz rijeke Teče spriječilo stavljanjem bodljikave žice na njenim obalama te je spriječeno i stvaranje naselja u blizini ove rijeke – no vlasti nisu objasnili okolnim žiteljima zašto su to napravili.
1957. sektor za zadržavanje radioaktivnog materijala je eksplodirao. Radijacija se odmah proširila cijelom regijom, zbog čega je 250 000 ljudi imalo problema. Ovo se dogodilo mnogo prije incidenta u Černobilu, i ovaj se incident dogodio u podzemnom nuklearnom kompleksu. Tada je tek manje od 1% populacije evakuirano i uopće se nije pokušavalo obavijestiti ljude što im se događa i u kakvoj su opasnosti, iako je radioaktivnost izašla u atmosferu bila četvrtina one istekle iz Černobila. Eksperti su izvijestili kako je eksplozija bila jakosti 70-100 tona TNT-a.
Prva evakuacija nakon ovog incidenta se dogodila tek 10 dana nakon eksplozije, dok se cijelo područje evakuiralo tek nakon godinu dana – za vrijeme tog perioda je populacija područja konzumirala kontaminiranu vodu i piće. Do 1959. svako drvo u radijusu od 12 milja oko Čeljabinska je bilo mrtvo. Kasnije je vlada uklonila 515 hektara radioaktivne zemlje s površine kako bi na njoj išta moglo rasti, no to se nije dovršilo do 1978.
1967. voda je drastično pala u jezeru Karačaj, a to je mjesto gdje su bacali sav radioaktivni otpad, te godine je zbog suše vjetar iz isušenog jezera raznosio radioaktivni otpad. Ta radioaktivna prašina prekrila je 25 000 kvadratnih kilometara, ozračujući pola milijuna ljudi na području u kojem je pala radioaktivna prašina. To jezero je na koncu akumuliralo preko 120 milijuna Curiea radio-izotopa. Da bismo shvatili o kolikoj je količini radio-izotopa riječ, Černobil je u atmosferu ispustio „tek“ jedan milijun radio-izotopa.
Svjedočanstva
Jako je malo svjedočanstva iz prve ruke, uglavnom zbog toga jer su svjedoci umrli zbog radijacije, i s druge strane zbog izrazitog čuvanja informacija od strane SSSR-a i držanja u totalnom neznanju svih koji nisu u piramidi vlasti.
No jedno takvo svjedočanstvo ipak postoji, riječ je o grupi muzičara koje je vojska pokupila za „gažu“ o kojoj nisu znali ništa, gdje idu, za koga će svirati i koliko dugo će svirati. Muzičare su pokupili u kamione, vozili su ih po mraku, prošli su nekoliko ispitnih točaka, i nakon toga su ih iskrcali u podzemnom gradu, koji je imao ulice, radnje, zgrade po nekoliko katova velike i pješačke zone, grad je bio osvijetljen umjetnom svjetlošću koja je nalikovala dnevnom svjetlu. Ti muzičari su bili u Čeljabinsku. Njihova priča kaže kako se služilo vrhunsko piće i delicije sa svakakvim egzotičnim voćem i povrćem, i činilo se da se u prodavaonicama prodaje svakakva roba po nevjerojatno malim cijenama.
Muzičari nisu znali da su te super niske cijene, cijena smrti i da su već bili bolesni čim su ušli u Čeljabinsk-40 jer je radijacija bila toliko visoka. Iako su muzičari bili tek dva sata u Čeljabinsku, prijavili su užasne glavobolje, tako da možemo zamisliti kako je bilo jadnim zatvorenicima koji su tamo bili zatvoreni.
Efekti aktivnosti Čeljabinska i Majaka
Iako se činilo da je razvoj Majaka nevažan SSSR vlastima, efekti njegove aktivnosti su bili drastični što na zdravlje okolne populacije i ekološko uništavanje područja što na razvoj nuklearnog programa u SSSR-u.
Na žalost ne možemo doći do podataka o povredama i broju umrlih zbog rada ovog nuklearnog kompleksa, u stvari službeni i podaci ne prikazuju ni jednu jedinu smrt zbog radijacije ili utjecaja radijacije na ljude i to za sve godine postojanja kompleksa, no mi znamo da to nije istina.
Ako se popriča s lokalnim žiteljima, dobit će se u potpunosti drugačija slika. Jedan čovjek iz obližnjeg grada Argajaš-a je priznao da je zbog radijacije izgubio djeda i baku, oba roditelja i troje braće i sestara koji su umrli zbog raka, koji je i njemu nedavno dijagnosticiran. Na lokalnoj razini ove ljude zovu „umiruća generacija.“ Lokalni osteopat je priznao da se mnoga djeca u području oko Majaka rađaju s različitim defektima na kostima.
Trenutačna pravila nalažu da se radnici u nuklearkama ne smiju zračiti više od 2 Roentgena (REM ili Roentgen Equivalent Man) na godinu. Poznato je da su radnici u Čeljabinsku-40 u prvim godinama postojanja ovog kompleksa bili ozračeni s 93,6 REM-a na godinu, što je 45 puta više od preporučljivog maksimuma današnjih standarda. Do 1951. radnici su bili ozračeni do 113,3 REM-a dok je u nekim slučajevima ozračenost išla na vrtoglavih 400 REM-a
Čeljabinsk-40 danas
Danas su radioaktivne vode jezera Karačaj migrirale podzemnim tokovima nekoliko kilometara od samog jezera, i tvrdi se da svatko tko samo dođe do obala jezera dobiva smrtnu dozu od 600 Roentgena na sat. Od 1978. SSSR vlada je radila na čišćenju jezera tako što su jezero punili praznim blokovima od betona, kamenjem, i zemljom tako da bi djelomično spriječili otok radioaktivne vode. Zbog pokušaja sovjeta da srede jezero, ono je danas gotovo u potpunosti puno svakakvog materijala, od njega je ostao samo mali rezervoar.
Rijeka Teča ili Techa je još uvijek opkoljena bodljikavom žicom koja je u međuvremenu zahrđala i propala, no lokalni žitelji rijetko obraćaju pažnju na znakove o radijaciji koji se nalaze duž rijeke. Radijacija na rijeci Teči je još uvijek 50 veća od one koja se smatra normalnom.
Eksperti tvrde da se u rijeci nalazi još uvijek preko 400 milijuna kubičnih metara radioaktivnog otpada u i oko rijeke, u toj rijeci ljudi još uvijek love ribu iako je radijacija ribe 100 veća od one koja se smatra normalnom. Pretpostavlja se da je u ovom području u proteklih 50 godina ozračeno više od pola milijuna ljudi koji su bili ozračeni s radijacijom 20 puta većom od one koju su pretrpjele žrtve Černobila.
Možda je najtragičnije to što se ljudima iz okolice nikada nije reklo što se događa u podzemnom kompleksu tik do njih, iako su ih decenijama konstantno posjećivali liječnici, smrtnost od svih oblika raka je bila drastično povećana. Doktor Kosenko, koji je radio u upravi Federalnog Instituta za Biokemiju je priznao:“Sve ove informacije su se smatrale strogom tajnom jer je postrojenje stvaralo oružje od obogaćenog plutonija. Da je netko otkrio u javnost kako se okolni žitelji zrače, saznalo bi se i za vojno postrojenje u neposrednoj blizini, zbog toga se ljudima nisu davale nikakve informacije o radijaciji.“
Nadgledanje vlade SSSR-a nad ovim područjem je bilo toliko veliko da liječnici u anamnezu nisu smjeli zapisivati „rak“ čak i ako je rak bio uzrok smrti pacijenta.
Prijatelji i rodbina su se skupili na obalama rijeke Teče za misu zadušnicu. U daljini se vidi napušteno selo i ostatci bodljikave žice oko rijeke.
Zanimljiv je podatak da je špijunski zrakoplov U2 s pilotom Gary Powersom srušen kada je zrakoplov bio nad kompleksom Majak i Čeljabisnkom-40 1960. godine.
Impulsportal/Matrix World