Haris Begić dvadesetogodišnji je fotograf i glumac rođen u Nizozemskoj, koji već duže vrijeme živi u Sarajevu, gdje je završio Prvu gimnaziju i upisao Fakultet političkih nauka, Odsjek za Komunikologiju/Žurnalistiku. Nedugo nakon početka drugog semestra odustao je od fakulteta jer, kako sam navodi, ima drugačije planove.
Energični i buntovni dvadesetogodišnjak, fotografijom se počeo baviti kada je kupio svoj prvi aparat 2012. godine. Taj početak bio je vrlo skroman i dug, bez ikakvog napretka, ali uz intenzivan i predan rad uspio je napredovati. Njegov prvi i ne toliko plaćen angažman bilo je fotografisanje skijaške trke na Bjelašnici, a u drugom razredu srednje škole shvatio je da od svog hobija može zaraditi i za “subotnji izlazak” i neke druge stvari, kako ne bi stoprocentno ovisio od roditelja. Profesionalnom, odnosno komercijalnom fotografijom, bavi se tri godine.
“Najviše se bavim storytelling formama sa primjesom Art fotografije, ali mi je najdraža ratna/konflikt fotografija, koja u meni budi želju za prikazivanjem istine, te se sigurno planiram iskusiti u toj mirovnoj misiji”, rekao je Begić.
Njegova crno-bijela fotografija sa Romkinjom koja nosi dijete kod Sebilja sa golubovima u letu, osvojila je peto mjesto na Rovinj Photodays takmičenju u kategoriji Portreti. Harisove fotografije već dvije godine ulaze u najuži izbor na regionalnom festivalu Fotografija godine BiH, a fotografije sa protesta u Sarajevu 2014. godine ušle su u Reutersov Editor’s Choice kao najbolje fotografije u februaru 2014. Najveće priznanje koje je dobio za svoj rad jeste ulazak njegove fotografije u izbor za jednu od najboljih fotografija 2014. godine na National Geographicu.
“Svaka mi je fotografija draga na svoj način, pa i ona najgora ikad. Drage su mi čak i one koje nisam uspio uslikati. Za mene nikad nije bio poraz biti najgori ili poslati najgoru fotografiju, to su bile lekcije koje se moraju proći ukoliko čovjek želi da postane bolji nego što je bio do tad”, rekao je Begić
Najveći uzori su mu oni koji su u najtežim momentima bili najhrabriji i najkreativniji. Prema njegovim riječima, fotografi uzore ne smiju tražiti samo među starijim kolegama, nego i u svim sferama koje okružuju njihov život. To moraju biti i fotografi, ali i muzičari, pisci, slikari, junaci iz knjiga…
“Istina je da su moje fotografije sa prošlogodišnjih protesta naišle na veliki broj publikacija širom svijeta, ali to što je objavljeno samo devetnaest fotografija, moram pripisati svom neiskustvu u tom momentu. Sada bih se nedvojbeno i više posvetio dobrom radu na terenu. Pobjegao sam iz škole da bih prisustvovao tim protestima, a u školskom ruksaku sam nosio aparate i gas masku. Znao sam da je to jedinstvena prilika da se dokažem, jer sam do tada u očima ljudi bio samo dječak koji ima fotoaparat. To je bio najveći spektar motiva koji sam vidio u životu, najveći bunt, najveći gnjev, ali i najveća nelagoda i strah”, rekao je Begić
Ovaj buntovni dvadesetogodišnjak, pun energije koju zna koristiti, smatra da je za dobru fotografiju prije svakog klika i prije svakog motiva koji se pojavi pred očima, jedino ispravno sjetiti se svega što se ikad vidjelo, čulo, pročitalo, te svih iskustava koja čovjeka čine bogatijim od drugih. “Potrebno je sjetiti se svih prijatelja, ljubavi, ljubavnica i sve to uglaviti u jedan mali Kineski zid koji predstavlja ekspresiju.”
Korištenje svih momenata, znanja i iskustava, Begiću je pomoglo u stvaranju dobrog publiciteta i marketinga, koji mu je donio mnoge dobre i unosne angažmane. On je, ipak, odlučio da sve komercijalne aktivnosti svede na minimum kako bi se što više posvetio pripremi za prijemni ispit na The Royal Academy of Photography and Art Den Haag, u Nizozemskoj.
Iako je fotografija bila prvenstveno njegov hobi, njegova želja pretvorila se u strast, a on je izrastao u jednog od najmlađih nacionalno i regionalno priznatih, afirmisanih i cijenjenih fotografa. Za taj uspjeh je, pored napornog truda i rada, zaslužno i kotiranje fotografije kao jednog od veoma važnih medija.
“Fotografiju smatram najjačim medijem koji hara ovom planetom. Sigurno je da je fotografija ta koja je promijenila tokove svjetski poznatih događaja, pa čak i ratova. Sjetimo se fotografije male gole djevojčice iz Vijetnama koja trči ispred osam američkih vojnika. Ta fotografija je zaustavila tamošnji rat. Sjetimo se i fotografije neuhranjenog dječaka iza kojeg stoji lešinar čekajući svoj plijen, nakon čega je uz pomoć humanitarnih organizacija skupljeno nekoliko milijardi dolara za pomoć ugroženima u Africi. Ti ‘zabilježeni momenti’ dokaz su da je fotografija najjači medij ikad.”
Jedna od referenci na koju je Begić najponosniji je One of the best shots of 2014-National Geographic, koju je dobio za svoju fotografiju Lorenza Liste, osmostrukog pobjednika skokova sa Starog mosta u Mostaru, koju je “uhvatio” viseći sa mosta. Ta fotografija bila je naslovnica na stranici National Geographica više od mjesec dana, te je izuzetno ponosan zbog tog postignuća.
“Za one najozbiljnije fotografe, moj je savjet da krenu punom parom prema svojim strahovima, jer kada se suprotstave, tek su onda slobodni i otvoreni za bilo kakav veći poduhvat.”
Svima onima koji se fotografijom planiraju baviti profesionalno, Begić poručuje i da je jedina referenca biti najbolji u svome poslu, iskoristiti sve mogućnosti i prilike i ne sjediti i ne čekati da prilika dođe njima, već da bez straha počnu ‘grabiti’ sve momente.
Izvor: urbanmagazin