Bardača; Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
U svijetu je u proteklih 45 godina nestala oko trećina vlažnih staništa i sada iščezavaju tri puta brže nego šume. Prema izvještajima UN-a i WWF-a, oko 35 posto močvarnih područja je trajno nestalo u posljednjih 50 godina.
Piše: Jelena Jevđenić
Danas se obilježava Međunarodni dan zaštite močvara i močvarnih staništa. Ovogodišnja tema je “Močvare i tradicionalno znanje: slavimo kulturnu baštinu”.
– Ova tema ističe nešto što se često zanemaruje u modernoj zaštiti prirode: mudrost prošlosti. Autohtoni narodi i lokalne zajednice vijekovima žive u skladu s močvarama. Razvili su duboko ukorijenjene veze s tim područjima, koristeći tradicionalno znanje za održivo upravljanje resursima. Poštujući kulturnu baštinu, možemo pronaći bolje načine za očuvanje naše prirode za budućnost, naveli su iz Stalnog komiteta Konvencije o vlažnim područjima.
U Bosni i Hercegovini stanje vlažnih staništa je degradirano, a mnoga područja su bespovratno izgubljena.
Iako su samo tri močvarna područja pod zaštitom, naša država ima preko dvije hiljade vlažnih staništa. Međutim, zaštita ove tri močvare nije adekvatna, tvrde stručnjaci.
Igor Kalaba iz Centra za životnu sredinu iz Banjaluke navodi da je važno pitanje kako definišemo zaštitu.
“U našem zakonodavstvu neki nivo zaštite imaju samo Hutovo blato (park prirode), Tišina i Gromiželj. Bardača i Livanjsko polje su uslovno govoreći zaštićeni pod Ramsarskom konvencijom, međutim kao što to često biva, međunarodne obaveze kod nas ne vrijede ni koliko papir na kojem su potpisane”, naglašava Kalaba.
On ističe da je Livanjsko polje jedno od najznačajnih staništa u državi, a suočava se s mnogim problemima.
“Iako ima i pozitivnih pomaka, ali ponovo krivolov, loše upravljanje otpadom, požari. Proglašenje zaštite se odugovlači, institucije igraju birokratski ping-pong, a stanište koje je dom za 80 % ikad zabilježenih vrsta ptica u BiH, te ogroman potencijal za održivi turizam, organsku poljoprivredu i mnoge druge vidove održivog boravka i povratka ljudi na ove prostore, ostaje na milost i nemilost nesavjesnima”, ističe Kalaba.
Ekocid na Bardači
Prirodni rezervat Bardača, nekada bogato močvarno područje koje je imalo čak jedanaest jezera, uništeno je privatizacijom i pretvaranjem u poljoprivredno zemljište. Prije isušivanja jezera, na Bardači je bilo zabilježeno prisustvo 178 vrsta ptica. Nestanak vode pratio je i nestanak mnogih životinjskih i biljnih vrsta. To se odrazilo i na mikroklimu područja.
Isušeni dio Bardače; Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
Kalaba navodi da je Bardača poseban slučaj ekocida i pravnog nasilja, močvarni kompleks koji je u svoje vrijeme predstavljao ne samo biodiverzitetski raj i neopisivu laboratoriju na otvorenom već i vrhunski ekonomski pogon, koji je u vrijeme uspostavljanja bio prava avangarda u toj oblasti.
“Centar za životnu sredinu, kao i druge kolege koje su pratile slučaj njenog uništavanja zbog finansijskih apetita jednog privatnika i nedoraslosti zadatku naših institucija te niza osoba koje su samo slijegale ramenima na takvo nasilje smo, iako svjesni stanja pravosuđa i struke u našoj državi, i dalje u čudu kako se uništavanje takve magnitude moglo desiti”, ističe on.
Iako degradirana i skoro bespovratno uništena, Bardača bi mogla, bar djelimično, biti obnovljena.
Projekat ‘BARDAČA: Building Actions to Restore and Defend the Aquatic Critically-devastated Area’, odnosno obnova biodiverziteta na području Bardače, dio je međunarodne mreže Danube Wetland Restore “DaWetRest”, koja se finansira iz programa Evropske unije (Horizon Europe). Ovaj projekat provode opština Srbac i Centar za istraživanje biodiverziteta iz Srpca, a sam projekat je podržan i od strane Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, te Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
“Nažalost, trenutno stanje Bardače je kritično. Suočeni smo s potpuno devastiranim ekosistemom u kojem više nema vode, a biodiverzitet je u tolikoj mjeri redukovan da sve zajedno ozbiljno prijeti oduzimanjem statusa Ramsarskog područja, koji Bardača nosi od 2007. godine. Jedan od naših primarnih ciljeva je detaljno istraživanje biodiverziteta kako bismo, koristeći model organizme i savremene naučne metode, precizno dokumentovali šta je od biljnog i životinjskog svijeta preostalo, a šta nepovratno izgubljeno pod uticajem ljudskog faktora i klimatskih promjena”, navodi dr Dragana Šnjegota, vanredni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.
Ona za Impuls kaže da je tokom prve godine projekta primarni fokus bio je na istraživanju, edukaciji i eksperimentalnim radovima koji predstavljaju temelj za buduću revitalizaciju.
“Na jednoj oglednoj površini, koju smo prethodno raskrčili i ispunili vodom, pokrenuta je eksperimentalna obnova biodiverziteta uz provođenje kontinuiranih analiza. Ove analize obuhvataju sve, od određivanja osnovnih parametara kvaliteta vode i prisustva pesticida pa do detaljnih analiza prisustva planktona, čime ova površina služi kao svojevrsna „laboratorija na otvorenom“, koja će nam pokazati u kojem obimu i kojom brzinom se život vraća u devastirani močvarni ekosistem. Istovremeno se intenzivno traga za modelom održavanja vode u izrazito rastresitom tlu, koje je dodatno oslabljeno usljed potpune izmjene hidromorfološke strukture i narušavanja sistema zaštitnih nasipa između nekadašnjih bazena”, objašnjava dr Šnjegota.
Eksperimentalna obnova biodiverziteta na Bardači; Ustupljena fotografija
Na naše pitanje ima li šanse da se Bardača bar djelimično obnovi, ona objašnjava da će percepciju stanja i precizan plan za revitalizaciju imati tek po završetku svih projektnih aktivnosti, ali da ima mjesta i optimizmu, jer i u Evropi postoje konkretni primjeri uspješne obnove potpuno devastiranih močvarnih područja, koja se gotovo u potpunosti mogu poistovijetiti sa situacijom na Bardači.
“Posebno inspirativan primjer je Carasuhat močvara u delti Dunava u Mahmudiji, Rumunija. Tamo je, uz podršku WWF-a i lokalne zajednice, preko 1000 hektara poljoprivrednog zemljišta ponovo pretvoreno u bogato močvarno stanište. Primjer Mahmudije direktno korespondira s našim ciljevima na Bardači: on pokazuje da se jednom izgubljeni ekosistem može vratiti u život, donoseći usput ogromne koristi za biodiverzitet, ali i za lokalni turizam i ribolov, odnosno ekonomski napredak jedne države”, objašnjava dr Šnjegota.
Prema njenim riječima, najznačajniji korak ka budućoj fizičkoj obnovi ekosistema, ukoliko se za to steknu neophodni uslovi, predstavljaće izrada akcionog plana.
Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
Veliki broj nezaštićenih staništa
Bosna i Hercegovina je bogata ovim manjim vodenim ekosistemima, a procjenjuje se da trenutno ima oko dvije hiljade vlažnih područja. Ali to ne znači da su i institucionalno prepoznata i da se radi na njihovoj zaštiti.
“Postoji više strateških dokumenata i analiza koje pobrojavaju i opisuju ovakva staništa, a dosta toga postoji u nemalom fundusu znanja naših stručnjaka na fakultetima i drugim institucijama, ali i u široj javnosti, posebno među ljubiteljima prirode kakvi su planinari kao i ekološke nevladine organizacije, bez lažne skromnosti. Neke lokacije su u dobrom stanju i očuvane, ali većina se suočava s manjim ili većim problemima. Naravno, što dalje od ljudi i njihovog uticaja to bolji stepen zaštite, a još ako je područje minirano, tad je zaštita zagarantovana, tužno i morbidno, ali istinito”, konstatuje Kalaba.
Igor Kalaba; Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
On navodi da su među vlažnim područjima od značaja koja zaslužuju zaštitu, a neka od njih zahtijevaju što hitniju obnovu i kvalitetno upravljanje, bez koherentnog redoslijeda: Saničani, Livanjsko polje, ušće Drine u Savu, Plivska jezera, za koja se trenutno radi studija za zaštitu, cijeli niz visokoplaninskih jezera poput Šatorskog, Prokoškog, Blidinja, Uloškog, Boračkog itd. te močvarne i plavne šume.
Šnjegota podsjeća da je u slučaju Bardače, jedan od osnovnih ograničavajućih faktora za njenu dugoročnu zaštitu neriješen i nejasno definisan imovinsko-pravni status.
“Neprecizno definisano vlasništvo i nadležnosti onemogućavaju upravljanje, dugoročno planiranje i provođenje konkretnih mjera zaštite, ali i otvaraju prostor za neadekvatno korištenje prostora i degradaciju staništa”, naglašava ona.
Ljudski uticaj i klimatske promjene najviše ugrožavaju močvarne sisteme
Upkos tome što ova područja prečišćavaju i čuvaju vodu, prirodno filtriraju zagađenje, pomažu u regulaciji klime, ljudske aktivnosti najviše su dovele do degradiranja močvara i vlažnih staništa.
“Budući da živimo u doba antropocena, čovjekov uticaj je svakako među glavnim uslovima za opstanak ili propadanje ovih i drugih ekosistema”, kaže Kalaba.
On navodi novonastalu pomamu za rudnim bogatstvima koja već pokazuje svoj potencijal u uništavanju staništa, kao najpogubnije ljudsko djelovanje.
“Toga nisu pošteđene ni rijeke – šljunkarenje uništava obalne sisteme i predjele koji su već ili bi vremenom postali plavne livade. Krivolov takođe mijenja ekosisteme, budući da utiče na trofičke odnose, ali i ponašanje životinja. Hidroenergetski projekti takođe imaju iznimno dalekosežne posljedice, posebno megaprojekti kao što su Gornji horizonti, ne samo što je zahvat vanredno velik već se odvija na kraškom području koje sa svojom podzemnom mrežom vodotokova definiše cijeli niz specifikuma i teško predvidivih dalekosežnih posljedica. Sječa šuma, odlaganje otpada, požari, poljoprivredne aktivnosti, posebno korištenje pesticida”, navodi on.
“Sve izraženiji izazov predstavljaju i klimatske promjene, koje utiču na hidrološki režim vlažnih područja, učestalost suša i ekstremnih vremenskih prilika. Ovi procesi značajno otežavaju očuvanje močvarnih ekosistema, koji su po svojoj prirodi izuzetno osjetljivi na promjene u dostupnosti vode. Ipak, važno je naglasiti da klimatske promjene ne moraju nužno značiti gubitak ovih staništa. Dobro planiranje, integrisano upravljanje vodnim resursima i primjena adekvatnih tehničkih rješenja mogu značajno ublažiti negativne efekte i omogućiti dugoročno očuvanje vlažnih područja”, naglašava dr Šnjegota i dodaje da ljudski faktor ima dvostruku ulogu.
Dr Dragana Šnjegota; Foto: Univerzitet u Banjaluci
“S jedne strane neadekvatne intervencije, neplanska izgradnja i neodrživo korištenje prostora mogu ozbiljno ugroziti ove ekosisteme; s druge strane upravo čovjek, kroz odgovorne politike, stručna rješenja i aktivno učešće lokalne zajednice ima ključnu ulogu u njihovoj zaštiti, obnovi i održivom upravljanju”, zaključuje ona.
Kalaba naglašava da su neophodna značajnija ulaganja, jače opredjeljenje institucija, direktnije uključivanje stručne i šire javnosti.
“Ovo je moguće samo ako dođe do jasnog strateškog opredjeljenja s vrha i zaokreta ka snažnijem zauzimanju za održiv razvoj naše države gdje se profit pojedinaca neće stavljati ispred zdravlja ljudi i prirode. Samo ovako možemo očekivati održivu zaštitu za bogatstvo života i riznice resursa i znanja razvijanih hiljadama godina, a duboko kodiranim u našem kolektivnom sjećanju i tradicijama”, ističe on.
Pozitivni pomaci
Močvarno-barski kompleks Tišina kod Šamca proglašena zaštićenim staništem 2019.godine Odlukom Vlade RS. Unutar tog zaštićenog područja je realizovano više aktivnosti od strane Centra za životnu sredinu i Društva za istraživanje i zaštitu biodiverziteta. Prije dvije godine, na međunarodnoj konferenciji “Zelena destinacija”, održanoj u Talinu u Estoniji, zaštićeno stanište “Tišina” kod Šamca proglašeno je za jednu od 100 top priča zelenih destinacija 2024. godine.
I ove godine Centar za životnu sredinu iz Banjaluke održao je kreativnu radionicu za najmlađe u Šamcu povodom Dana močvara.
– U Šamac i Zaštićeno stanište baru Tišine se uvijek rado vraćamo, s tim da smo ove godine odlučili da Tišinu, tj. priču o njoj dovedemo u sam centar Šamca, navode iz ove organizacije. Oni podsjećaju da su vlažna staništa među najugroženijim ekosistemima, te su događaji poput ovog od neprocjenjivog značaja za širenje poruke o značaju i nezamjenjivosti ovih, nažalost nestajućih, ekosistema.