Razvoj modernog nogometa ide u smjeru odvajanja od vlastite zajednice i navijačke baze, o čemu svjedoče i domaće nogometne prilike u kojima su profit i oni koji ga drže postali vladari igre, a na navijače se gleda isključivo kao na remetilački faktor redovnom poslovanju.
U engleskoj Premier ligi trenutno je 15 od sveukupno 20 klubova u vlasništvu multimilijunaša koji na svoju investiciju u nogomet gledaju kao na priliku da popune svoje ionako velike bankovne račune u Švicarskoj. Bezrazložno se puno novca troši na “talente svjetskog ranga” sa sviješću da će uspjeh na terenu u konačnici isplatiti dividende zahvaljujući prodaji prava na televizijski prijenos, sponzorstvima, prodaji navijačke opreme i stadionima koji se prelijevaju od vjernih navijača. U tome se pak nalaze i korijeni sve većeg problema za vlasnike klubova: što je nogomet bez navijača?
U listopadu 2015. godine navijači Bayern Münchena otputovali su u London gledati kako “njihovi” igraju s Arsenalom u najvažnijem europskom klupskom natjecanju, Ligi prvaka. Navijači Bayerna, zgroženi činjenicom da im se karte naplaćuju po 64 funte, pokrenuli su prosvjed tako što su bojkotirali prvih pet minuta utakmice prije ulaska na stadion. Nakon što su sjeli na svoja mjesta na tribinama, navijači kluba razvili su transparent na kojemu je pisalo: “64 funte po karti bez fanova ne vrijedi ni prebijene pare”.
Vlasništvo nad klubovima: evolucija poslovnog modela
Francuski sociolog Pierre Bourdieu je uočio da je ekonomska ekspanzija u nogometu proces koji je stasao usponom slobodnog tržišta, odnosno neoliberalnih tenedencija u ekonomiji i politici diljem Europe. Neoliberalizam slijedi ekonomske teorije koje su postavili Adam Smith, Friedrich von Hayek i Milton Friedman, a koje zagovaraju stvaranje globalnog “slobodnog tržišta”, što se ostvaruje smanjenjem državne intervencije u ekonomiju. Usto su privatizacija javne imovine, zanemarivanje socijalnih programa i uspostavljanje globalnog kruženja kapitala i investicija također dali vjetar u jedra ostvarenju neoliberalnih ciljeva.
Ekonomisti Tim Briebarth i Phil Harris ustvrdili su da je Europa postala epicentar globalnog nogometa, a Njemačka i Engleska bile su ključni igrači u evoluciji tog sporta. Nogomet je duboko ukorijenjen u engleskoj i njemačkoj kulturi i društvu, a odnosi između vlasnika i navijača nogometnih klubova složeni su i oblikovani različitim načinima na koje se ta društva odnose prema korporacijama i društvenoj odgovornosti koje one imaju.
Ekonomsku liberalizaciju možemo promatrati kroz prizmu promjene motiva za financijska ulaganja u nogometne klubove. Sociolozi Giunlianotti i Robertson primijetili su da je osamdesetih ganjanje profita postalo sve važnije te ističu da je 1985. Tottenham Hotspur postao prvi engleski klub koji je stavljen na burzu. U Engleskoj je nacionalno nogometno tijelo, Football Association ili FA, prethodno bilo uvelo strogu regulaciju koja je ograničila direktora klubova u pokušajima da se domognu značajnih profita na temelju vlasništva nad klubom. Međutim, tadašnji vlasnik Tottenhama, Sir Alan Sugar, dosjetio se kako i nadmudriti FA te je stvorio holding unutar kojega je nogometni klub bio tek jedan dio imovine, što je moglo dovesti do situacije u kojoj bi se klubom trgovalo na međunarodnoj razini te naposljetku omogućilo klubovima da se pretvore u profitabilne poslovne poduhvate za ulagače. Bila je to bitna prekretnica u engleskom nogometu: nogometni klubovi prepoznati su kao multimilijunski biznisi, a navijači su postali “prinudna tržišta”.
Njemačka vs. Engleska
Ove kulturne razlike u svakodnevnom vođenju nogometnih klubova možemo uočiti promatranjem klubova u njemačkoj i engleskoj ligi. Od nastanka engleske Premier lige 1992. godine 52 profesionalna kluba postala su insolventna, uključujući bivše i sadašnje klubove Premier lige poput Leedsa, Portsmoutha, Bournemoutha i Southamptona. Usporedimo li to s trima najvišim razinama natjecanja u njemačkoj Bundesligi, uočit ćemo da dosad nije došlo do sličnih problema. Dakako, to ne znači da njemački klubovi nisu pogođeni financijskim nepravilnostima ili da se poznati klubovi nisu znali naći u velikim dugovima, no uspjeli su se iz njih izvući.
Predodžba o nogometnim klubovima u njemačkoj kulturi izrazito se razlikuje od one u Engleskoj. Prema sociologu A. C. Wynnu, njemačka kultura slijedi ideju da nogometni klubovi utjelovljuju lokalni karakter i oblikuje cijele zajednice. Stoga u slučaju financijskih poteškoća njemačkim klubovima u pomoć priskaču vlada i suparnički klubovi koji im izdaju zajmove ne bi li ih spasili od propasti. Tako je npr. Hansa iz Rostocka 2012. imala dugove u visini od 6,8 milijuna funti te se našla pred bankrotom, da bi na koncu gradsko vijeće otpisalo porezne dugove kluba, dalo sredstva za kupovinu zemljišta za izgradnju sportskog kompleksa i dodatna sredstva za tekuće obaveze te osiguralo djelomičan otpis dugova koje je klub imao prema drugim vjerovnicima. I Borussia Dortmund, klub europskog ugleda, svojedobno se našla pred likvidacijom da bi ih zajmom od 1,8 milijuna funti spasio njihov najveći ligaški rival, Bayern München.
Usporedimo to sada s engleskom nogometnom kulturom, u kojoj se klubove još uvijek smatra stupovima lokalnih zajednica, ali lokalne vlasti i rivalski klubovi ne uvažavaju njihove poteškoće te umjesto toga slijede neoliberalnu ideologiju. Engleska igra stagnira zbog mentaliteta vlasti prema kojemu je čovjek čovjeku vuk te zbog vlasnika rivalskih klubova, kao i zato što si klubovi koji žele umaći svojim ekonomskim poteškoćama moraju pronaći financijere multimilijunaše koji će očistiti dugove i uložiti u klub – ili će se klub suočiti s likvidacijom.
U članku objavljenom u časopisu za sportski menadžment Paul Godfrey iznosi stav da se pri usporedbi ovih dvaju konteksta mora uzeti u obzir razlika između njemačke i engleske političke povijesti i nacionalnog identiteta. Njemački je ustav nakon iskustva nacizma i fašizma prenio moć s centralizirane vlasti. Njihov ustav nastoji postići konsenzus svih strana prije nego što se značajne organizacijske i društvene promjene provedu u djelo. Politički je krajobraz u UK-u veoma drugačiji. Ondje postoji patricijska država kojom vladaju iz Londona, u kojemu je koncentrirana sva moć. A. C. Wynn iznosi mišljenje da nogometna kultura u konačnici odražava širu društvenu kulturu, što u UK-u predstavlja velike zapreke pozitivnim promjenama.
Društveni aktivizam za navijačko vlasništvo
Njemačka Bundesliga ima značajno drugačiji poslovni model kada je u pitanju vlasništvo nad nacionalnim nogometnim klubovima. Osnova je njemačkog modela zakonski definirano vlasništvo koje se naziva pravilom 50+1, a koje nalaže da minimalno 51% vlasništva nad klubom mora biti u rukama članova kluba ili navijačkih zaklada. Međutim, 49% otvoreno je međunarodnim poduzetnicima i investicijskim fondovima, što klubovima osigurava alternativni priljev investicija. Sastanci upravnih odbora bundesligaških klubova izrazito su demokratični jer delegate izabiru sami navijači koji drže 51% udjela u klubu. Sean Hamil dobrobit takvog modela vidi u činjenici da on omogućuje da većinska kontrola nad klubom bude u rukama ljudi koji žive i rade u zajednici u kojoj se nalazi baza kluba/organizacije, čime se promiče kako društveni razvoj tako i kampanje i inicijative za zdraviji život i multikulturalnu integraciju. Ipak, mnogi su klubovi unutar njemačke lige pokušali ukinuti te zakonske odredbe kako bi usvojili neoliberalni model klupskog vlasništva, u čemu ih je zasad spriječio ustrajni angažman njemačkih nogometnih navijača koji žele kontrolu nad klubovima u svojim rukama. Njemački model dokazuje da je vlasništvo navijača održiv model do kojeg, ipak, ne može doći bez borbe.
Kao primjer poteškoća s kojima se suočavaju engleski navijači mogao bi poslužiti nastanak kluba F. C. United of Manchester. Kada je američki tajkun Malcolm Glazer 2005. krenuo preuzimati Manchester United, skupina navijača izrazila je svoje nezadovoljstvo viješću da će klub pasti u ruke multimilijunaša koji je cijeli taj podvig vidio kao proces raščišćavanja ogromnih osobnih dugova s druge strane bare. Navijači Uniteda prosvjedovali su protiv preuzimanja tako što bi se na domaćim utakmicama pojavljivali u zelenoj i žutoj boji kluba preteče Newton Heath LYR, koji su 1878. uspostavile radničke zajednice koje su upravljale željezničkom prugom između Lancashirea i Yorkshirea. Po završetku preuzimanja Manchester United F. C.-a navijačka je skupina odlučila osnovati vlastiti prosvjedni klub F. C. United of Manchester kako bi pružila nogomet navijačima iz radničke klase koji su se osjećali prognanima s Old Trafforda povišenjem cijena karata na dan utakmice. Roy Keane, bivši kapetan Manchester Uniteda, izjavio je da su klub počeli više zanimati oni koji jedu “kanape sa škampima” u ložama nego navijači koji svaki tjedan izdvajaju od svojih teško zarađenih plaća da bi mogli gledati Crvene vragove na terenu.
Cijene karata
Na kraju se ispostavilo da su F. C. United of Manchester i Roy Keane imali pravo. Brojke za sezonu 2014/2015 pokazuju da su se cijene sezonskih karata za Premier ligu povećale za 7%, zbog čega bi prosječan trošak gledanja svih 14 utakmica uživo na domaćem terenu premašio 800 funti. Novine Guardian objavile su da je, uzmemo li u obzir inflaciju, od 1990. do danas cijena najjeftinije karte za gledanje Manchester Uniteda doma porasla za 785% .
Tijekom sezone 2011/2012. BBC je proveo istraživanju o “cijeni nogometa” koja je potvdila ogroman jaz između njemačkog i engleskog nogometa. Pregled dobiti od redovnih aktivnosti vrhunskih liga po zemlji pokazao je da Premier liga prosječno godišnje proizvodi 68 milijuna funti, a u taj prosjek ulazi svih 20 klubova, dok klubovi Bundeslige proizvode dvaput više od profitne marže te u prosjeku postižu 154 milijuna funti profita s 18 klubova. Studija se usto bavila i prosječnom posjećenošću i cijenom karata u ovim ligama ustanovivši da su se jeftinije karte u Bundesligi prevele u – nimalo iznenađujuće – veću posjećenost utakmica. Christine Oughton i suautori u svojoj studiji o “povratku nogometa navijačima” uočila su izravnu povezanost između cijena karata i posjećenosti utakmica kad su istraživali kako bi klubovi koji su danas globalni poslovni subjekti mogli istovremeno ostvarivati profite i osigurati da ulaznice budu priuštive radničkim zajednicama.
Bayern München, prvak Bundeslige i najuspješniji njemački klub, može se smatrati najboljim primjerom za razlike između njemačkog i engleskog modela što se tiče vlasništva nad klubovima i određivanja cijena sezonskih karata. Uli Hoeneß, predsjednik Bayerna, izjavio je sljedeće: “Mogli bismo naplaćivati više od 104 funte. Recimo da naplaćujemo 300 funti. Prihodi bi nam porasli za 2 milijuna, ali što je nama tih 2 milijuna? Kad raspravljamo o transferu, preko takvih se cifri prijeđe u roku od pet minuta. Ali razlika između 104 i 300 funti ogromna je za obožavatelja kluba. Ne mislimo da su navijači krave koje bismo trebali musti. Nogomet mora biti za svakoga. To je najveća razlika između nas i Engleske!”
Nogomet i društvene promjene
Njemačka na svoje prvoligaške klupske institucije gleda kao na one koje mogu promicati zdrav životni stil, ohrabrivati multikulturalnu integraciju te razvijati društvo u cjelini. Ipak, evolucija nogometnih klubova u Engleskoj zahuktala se do te mjere da više ne postoji svijest o društvenoj koristi koju klubovi mogu donijeti zajednicama; umjesto toga fokus je stavljen na korištenje klubova kao organizacija koje ostvaruju značajne profite za multimilijunaške investitore, a sve to na trošak cjeloživotnih navijača kluba koje se visokim cijenama ulaznica odvraća na ulazu u stadion.
Lav Trocki je natuknuo da će “bilo koja revolucija u budućnosti u Britaniji neizbježno biti pobuđena u radničkoj klasi kroz najneobičnije strasti” te zatim navodi sport i naročito nogomet kao moguće katalizatore društvene promjene. S gorespomenutim prosvjedovanjem protiv toga što su multimilijunaški vlasnici uveli iznuđivačke cijene ulaznica u engleski nogomet – što se prebija preko leđa najsiromašnijih navijača na stadionima diljem zemlje – javili su se glasovi o mogućoj pobuni. K tome, otcjepljivanje navijačke baze i osnivanje novih klubova u njihovom vlasništvu kao npr. United of Manchester daju daljnje naznake da je oslonac koji je klubovima nekada pružala radnička klasa nestao uslijed evolucije nogometnih klubova i njihovg vlasništva od lokalno zasnovanih klubova čiji su osnivači bili željezničarska, tvornička i rudarska mjesta do transnacionalnih firmi koje isključivo zanima tržišna prođa i profitne marže, a što se događa napose u Engleskoj. Ljude poput obitelji Glazer, koja je vlasnik Manchester Uniteda, moramo podsjetiti na to da “nogomet bez navijača ne vrijedi ni prebijene pare”.
autor: The Point
prevela i prilagodila: Marija Ćaćić/Radnička prava