Grete Waitz – žena koja je promijenila trčanje

Od svih sportaša koji su ostvarili izvrsnost u posljednjih 50 godina, Norvežanka Grete Waitz je vjerojatno bila jedna od najkarizmatičnijih. Ni jedna trkačica u povijesti nije toliko učinila za promociju ženskog trčanja.

Njen utjecaj na napredak ženskog svjetskog rekorda u maratonu od 1978. – 1980. bio je jednak onom Jima Petersa između 1952. i 1954. godine. Godine. Pobijedila je na devet New York City maratona, što u povijesti nitko nije ponovio.

Rođena 1953. godine, Waitz je počela trčati kad joj je bilo 12 godina a svoju je prvu kros utrku na 400 m pobijedila kada je imala 14 godina. Do 16-te godine je postala Norveška juniorska šampionka na 400 i 800 m. Naredne godine (1971.), u dobi od 17 godina postavila je Norveške rekorde na 800 i 1.500 m, te se natjecala prvi put na Europskom prvenstvu. Na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972. godine postavila je osobni rekord na 1.500 m – 4:16. Dvije godine kasnije, 1974. godine na Europskom prvenstvu u Rimu ostvarila je u istoj disciplini treće mjesto te je bila imenovana Sportašicom Norveške za 1974. godinu.

Godine 1974. bila je prvakinja svijeta u disciplinama na 1.500 i 3.000 m, te je postavila novi svjetski rekord na 3.000 m – 8:46:6. Na Olimpijskim igrama 1976. godine u Montrealu ušla je u polufinale utrke na 1. 500 m, a na 3.000 m postavila je novi svjetski rekord – 8:45.4.

Na Svjetskom kupu 1977. godine pobijedila je na utrci u 3.000 m, a na Europskom prvenstvu 1978. osvojila je 3. mjesto. Uz sve ostvarene rezultate, tek nakon što se okrenula cestovnom trčanju, a na insistiranje svog supruga kada se je htjela prestati profesionalno baviti trčanjem, Waitz je postala svjetski poznata trkačica.

Već 1978. godine na maratonskoj utrci u New Yorku postavila je novi svjetski rekord istrčavši utrku za 2:32:30 h. Sljedeće godine bila jeprva žena u povijesti koja je maraton istrčala ispod 2:30:00istrčavši ga za 2:27:33, a 1980. godine spustila je ženski svjetski rekord na 2:25:42. Četiri je puta postavljala svjetske rekorde u maratonu i devet puta je pobijedila na maratonu u New Yorku. Između 1978. i 1983. godine pet je puta pobijedila na Svjetskom prvenstvu u krosu (IAAF-a), 1983. godine ponovo je srušila svjetski rekord, s 2:25:29 na Londonskom maratonu. Iste je godine je pobijedila na inauguracijskom IAAF Svjetskom prvenstvu u maratonu – 2:28:09. Sljedeće godine je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu osvojila drugo mjesto rezultatom 2:26:18.

Osobni rekord u maratonu ostvarila je na Londonskom maratonu 1986. godine istrčavši ga u 2:24:54.

Nepobjediva

Sve do 1983. godine bila je uvjerljivo nepobjediva u trčanju maratonskih, kao i kros i cestovnih utrka. U Norveškoj je nitko nije pobijedilo od 1972. sve do 1984. godine. Kada je prestala s natjecateljskim trčanjem 1990. godine, na svom desetom maratonu u New Yorku, dovela je žensko trčanje gotovo na jednak nivo muškom.

Waitz se tada posvetila promicanju dugoprugaškog trčanja u žena, motiviranju na trčanje i zdrav život, te je napisala knjigu o trčanju u kojoj razrađuje teoriju plana i programa treniranja za maraton. Smatrala je da su najvrjednija iskustva drugih trkača i izvor su iz kojeg svi trebamo učiti.

Navodi pet osnovnih vodilja treniranja:

1. Imajte konkretan cilj
2. Postavite realan cilj i budite fleksibilni
3. Ne mijenjajte svoj plan treniranja prebrzo, tijelu je potrebno vremena za prilagodbu
4. Ne mijenjajte nešto što vam odgovara
5. Slijedite princip – teško/lagano.

Posljednji princip je dosta relativan i ovisi o iskustvu i mogućnostima pojedinog trkača. Za neke je jedan teži trening tjedno dostatan, dok pak drugi mogu podnijeti i tri do četiri.

Natjecateljski duh

Što se tiče natjecateljskog trčanja, Waitz je smatrala da je vrlo važno smanjiti očekivanja, svoja i onih oko vas. Vjerovala je u natjecateljski duh, ali je smatrala da je to nešto što trebamo čuvati samo za sebe, a ne pričati o tome svima. “Lijepo je biti samouvjeren, no neka vaša dostignuća pričaju glasnije od vaših riječi.”

U suprotnosti s 5. savjetom, Waitz nije prakticirala tzv.peaking (treniranje prema vrhuncu forme s natjecanjem na jednoj, ciljanoj utrci), osim na dvije velike utrke njezine karijere – Svjetsko prvenstvo u maratonu 1983. godine i Olimpijski maraton 1984. Cijele godine fokus treniranja bio je isključivo na jednu utrku. Općenito, više je pratila Pata Clohessaya i Roba de Castellu koji su smatrali da je prerizično žrtvovati sve samo za jednu, ciljanu utrku. Također, i sama je zaključila da mentalni pritisak takvog pristupa uzima sve uživanje iz treniranja.

Waitz je smatrala da su kvalitetni brzinski treninzi jednako važni za sve trkače, čak i one koji samo žele istrčati distancu, bez obzira na vrijeme. Naglašavala je da je princip treniranja koji je primjenjivala na 3.000, 5.000 i 10.000  metara, bio jednak principu treniranja za maraton, izuzev ukupne kilometraže. No, nikada nije bila trkačica s izuzetno velikim brojem kilometara na treninzima, u odnosu na druge elitne maratonke i maratonce. Tjedna kilometraža joj nikada nije prelazila 160 kilometara. Trčala je brzo na treninzima, većinu vremena i brže od 3:45 min/km. Osnovna razlika u odnosu na treniranje stadionskih disciplina bila je samo jedna tjedna dužina od 24 – 30 kilometara pred utrku.

https://www.youtube.com/watch?v=2GUOwU08ruY

Vjerovala je kako je od vitalne važnosti doći na startnu liniju zdravog stava trčeći konzervativno, prvi dio sporije, kako bi ostvarili negativan split.

Waitz je rekla da nikada nije započela maratonsku utrku s točno određenim ciljnim vremenom i prilikom samog trčanja nije previše pažnje posvećivala vremenu jer je smatrala da je to previše opterećujuće. Stvaranje pritiska s ciljem trčanja novog rekorda onemogućavalo joj je da se opusti, zbog čega nije mogla pratiti svoje tijelo. Smatrala je da je maratonska utrka po prirodi takva da je svako predviđanje ciljnog vremena previše rizično, a fokus trkača trebao bi biti svaki pojedini kilometar, s ciljem fleksibilnosti i prilagodbe nepoznatom i neočekivanom. Također, Waitz je smatrala da bi između maratonskih utrka trebalo biti barem 6 mjeseci razmaka, bez obzira na utreniranost trkača.

U svojoj je karijeri od 13 godina istrčala samo 19 maratona, pobijedivši na njih 13. Fizički se osjećala spremnom trčati tri maratona godišnje, no psihički joj je jedan bio dovoljan, praksa koje se uglavnom držala cijele svoje karijere.