Emir Pašalić (78), čuveni banjalučki bravar, iako je u penziji, svakodnevno po pet sati provodi u radnji koju je otvorio 1965. godine, a na svojim ključevima automobila umjesto privjeska nosi priručni alat za obijanje brava.
Uvijek je spreman za intervenciju, a pored alata na ključu nosi još jedan u džepu, za svaki slučaj. To mu je kaže “profesionalna deformacija”.
Mašine skupljaju prašinu
Na zidu u radnji u banjalučkom naselju Obilićevo, uokvirena je fotografija alata okčenog na dvije daske koji je imao na početku i tri novčanice po 10 dinara, koje predstavljaju novac koji je uložio u nabavku 10 kilograma žice.
“Takvi su počeci bili teški, ali takva su vremena bila da se moglo više rukom i umom stvarati, vrlo malo bilo je mašina i mehanizacije s kojom se moglo raditi”, ispričao je Emir Pašalić.
Kazao je da sada ima malo posla pošto se sve vrste brava jeftino mogu nabaviti u trgovinama iz uvoza, ali da mu redovno dolaze i mušterije koje imaju određen problem koji niko drugi nije mogao riješiti. Na mnogima od njegovih specijalizovanih mašina skuplja se prašina.
“Dešava se da mi dolaze oni koji imaju nešto staro ili unikatno, staro čak i 120 godina, rađeno za vrijeme Austrougarske, na primjer kutiju za koju žele da se napravi ključ”, ispričao je on.
Na pitanje kako je došlo do toga da svi u Banjoj Luci i okolnim opštinama znaju da ako se nešto ne može riješiti da treba da potraže Emira Pašalića odgovara da su bila takva vremena.
“Imao sam volju i želju, volio sam svoj posao. Nisam volio novac, volio sam svoj zanat. Kada sam imao 13 godina nudili su mi da idem na zanat za bricu, kolara, kovača, stolara, limara – nisam htio. Otišao sam sam tražiti zanat i našao sam firmu koja me primila”, rekao je on i dodao da je prije otvaranja radnje radio u tri banjalučka preduzeća.
Za njega, priča, nema nepoznanica, a komplikovani radovi iziskuju mnogo vremena, ručnog rada i znanja za koje je trebalo vremena da se savlada.
“Ljubav prema zanatu me učinila da budem takav i poznat i priznat, jest da ta vremena prolaze, ali prolazim i ja s njima”, kaže on.
Obilazio čitavu Krajinu
Prema njegovim riječima, zlatna vremena bila su od 1972. godine do osamdesetih godina kada je je postojala radnička klasa i svi su pravili kuće, vikendice, išli na more, ukratko imali su potrebu za bravarijom.
Koliko je ključeva napravio nemoguće je procijeniti, naročito kada se uzme u obzir da je 20 godina svakodnevno putovao po Krajini i radio.
“S pokretnom radionicom obilazio sam 21 grad, svaki dan sam putovao na pijace. To je bio hit, a bio sam tad i jedini i napravio sam velika poznanstva, upoznao sam ljude i krajeve naše i mnogima učinio dobre usluge tako da sam im ostao u uspomeni i sad se srećem s nekima koji iz tih krajeva, a mnogih i nema, ostarili su ili nestali”, priča Emir Pašalić.
Ovaj majstor je po mnogo čemu poseban, između ostalog ima i mašinu staru 120 godina koju i danas koristi za izradu posebnih ključeva. Osim toga 1975. godine nabavio je i posebnu mašinu za izradu automobilskih ključeva, šablone i knjige sa šiframa ključeva, a u to vrijeme bio je jedan od dvije osobe u bivšoj Jugoslaviji koji je imao tu mašinu.
“Morao sam imati dva žiranta u Njemačkoj i ovdje potvrdu da nisam kažnjavan i dva čovjeka koji su garantovali za mene da neću zloupotrijebiti tu tehnologiju”, prisjetio se Pašalić i dodao da danas nema ovakvih provjera.
Posao za šaku riže
Kroz dugi radni vijek doživljavao je brojne neobične situacije, a dešavalo se i da mu kriminalci traže da im napravi ključ, što nije odbijao.
“Ostavio mi je da napravim ključ, a ja sam rekao dođi za jedan sat. U međuvremenu sam nazvao SUP (Sekretarijat za unutrašnje poslove) i javio da je došao sumnjiv čovjek raditi ključ i da sam ga napravio jer se bavim s tim i živim od toga. Kada je došao po ključ već su tu bili ljudi iz SUP-a koji su ga uhapsili”, ispričao je Pašalić.
Za svoj odnos sa policijom kaže da je do posljednjeg rata radio za njih i sa njima, automobile, kase, održavanje…
“Nema policije koja me nije znala”, kazao je on.
Kao najveći problem današnjeg društva Pašalić izdvaja situaciju u kojoj rad više nije cijenjen pa je slično kao nekada u Kini kada se radilo za šaku riže.
“Upravo je i ovdje došlo vrijeme da se radi za šaku riže”, dodao je on.
Njegov zanat nasijedila su sva tri njegova sina kao i unuk koji paralelno s tim radi i elektroniku.
Emir Pašalić i dalje radi najviše zbog činjenice da je penzija mala.
“Da bih opstao moram i dalje da radim, prilike su dovele do toga”, kaže ovaj majstor.
(radiosarajevo)