Svaki drugi naslov za ovaj tekst bi bio, u najmanju ruku, neodgovarajući. Radi se o jednoj sjajnoj muzičkoj priči, o čoveku koji je uspeo da pobedi ono što je najčešće nepobedivo – sebe. Pređimo na priču, veliki uvod nije uvek potreban.
Pesma „The Lonely Night“ nikada nije bila singl, niti hit, to je intimna ispovest, ispovest duše koja pati. Nastala je lako, skoro nehotično, a zapravo su iza pesme stajale tri velike karijere i tri sudbine.
Film je prikazao nekoliko zasebnih, ali i međusobno povezanih, životnih priča: od vođenja bitki sa različitim ovisnostima (droga, alkohol, kocka) i sa teškim (neizlječivim) bolestima kao što je AIDS, do borbe sa nezaposlenošću, te padom zdravstvenog, kao i obrazovnog sistema koji su “lančano” i doveli tamošnju mladež do ruba propasti – pada dostojanstva.
Ursula Le Gvin je smatrala da pisanje podrazumijeva trostruki čin povjerenja: u sebe, u tekst i u čitaoca. Mnogi će se iznenaditi kad im se kaže da je to i mukotrpan rad. Da, dobro ste čuli, nije samo kopanje kanala posao, i olovka može da bude teška. Ko je ušao u proces stvaranja knjige, znaće da je objavljivanje nekad mnogo mukotrpnije. Pod tim teretom mnogi mladi pisci će izgubiti svaku vrstu povjerenja, u sebe i svoju vještinu pisanja, u tekst i njegovu vrijednost i konačno u čitaoca i njegovu sposobnost da razumije napisano. Eri de Luka je napisao pokušaj obeshrabrivanja pisaca, ali izgleda da je zaboravio da su u tome mnogo uspješniji izdavači.
Dugo se smatralo da su akcijski filmovi isključivo muška priča. Međutim, snaga i spretnost žena vidljivi su na velikom ekranu još od doba nijemog filma.
Tridesetih godina 20.vijeka Kraljevina Jugoslavija nije vidjela ni zadržala veliki talenat kome se Njujork klanjao. Za najtalentovaniju i najobrazovaniju slikarku nije bilo mjesta u rodnoj zemlji. Milena Pavlović Barili našoj sredini bila je nepoznata do sredine 20. vijeka iako je uvijek voljela svoju rodnu zemlju i u njoj pokušavala da pronađe svoje mjesto pod suncem.
