Sounds of Silence
Jednom stvoren, zvuk traje večno. Za čoveka on može da iščezne, ali nastavlja da traje u tišini koja je njegova najveća moć. (Nikola Tesla)
Dana 17. januara 1966. godine objavljen je drugi studijski album grupe Simon & Garfunkel “Sounds of Silence”, nazvan po istoimenoj pesmi.
„The Sound of Silence“ je, uz „Bridge over Troubled Water“, najveći hit ovog akustičnog dua, i neizostavni soundrack 60-ih godina. Paul Simon ju je napisao nakon atentata na J.F. Kennedyja 1963. godine, što je uticalo na jedinstven senzibilitet koji pesma poseduje, ali je pesma objavljena tek na albumu prvencu grupe „Wednesday Morning, 3 AM“ 1964. godine. Ipak, poznatija verzija pesme, objavljena je naredne 1965. godine, kada je producent Tom Wilson, van znanja tada već raspadnutog dua, dosnimio bas, električnu gitaru i bubanj na postojeći snimak i objavio remiks, koji je postao veliki hit. Ova verzija je i jedan od razloga zašto su Simon & Garfunkel nastavili da rade zajedno, objavivši drugi album „The Sounds of Silence“ te 1965. godine. On je 2013. godine uvršten u National Recording Registry pri američkoj kongresnoj biblioteci kao ”kulturološko, istorijsko i estetski značajno delo”.
Paul Simon i Art Garfunkel imaju različita sećanja o trenutku kada su saznali za veliki uspeh pesme „The Sound of Silence“:
Paul Simon: “Baš smo se vratili sa jedne turneje u New York. Ja sam boravio u svojoj staroj sobi u kući mojih roditelja, a Artie je živeo u kući svojih roditelja. Sećam se da smo jedno veče sedeli u automobilu, parkirani u jednoj ulici u Queensu, a sa radija se čulo: “Broj jedan – Simon & Garfunkel.” Artie mi je tada rekao: “Taj Simon i Garfunkel… sigurno se sada negde odlično zabavljaju.” A mi smo sedeli u tami noći na kraju ulice i pušili joint. I nismo znali što da radimo sa sobom.”
Art Garfunkel: “Bili smo u hotelu u Los Angelesu. Tada smo još odsedali u istoj sobi. Nazvao nas je naš menadžer i rekao: “Pa, čestitam. Sledeće nedelje idete sa petog na prvo mesto Billboard liste.” Sećam se da smo širom otvorili zavese i pustili da sunce uđe u tamnu sobu, a zatim naručili od posluge da nam donese hranu i piće u sobu. To je bilo baš dobro.”