Foto: Inez and Vinoodh za The New Yorker
Glorija Stajnem, američka feministkinja i novinarka čiji je aktivizam pomogao u ostvarivanju većih prava žena širom svijeta, preminula je u 92. godini.
Stajnem je „mirno preminula u svom domu u Njujorku, okružena nekima od mnogih koji su je voleli“, navodi se u saopštenju objavljenom na njenoj Instagram stranici.
„Glorijin skoro vijek na zemlji bile su dobro proživljene godine i ona je nastavila da radi na jednakosti do samog kraja“, dodaje se u objavi. „Glorijin najveći dar bila je njena sposobnost da sluša druge, da učini da se drugi osjećaju viđenim i čutim. Njene riječi, djela i primjer dali su ljudima dozvolu da budu ono što su zaista.“
Stajnem je unijela feminističku perspektivu u mejnstrim kroz rigorozno novinarstvo, javni nastup i aktivizam. Autorka devet knjiga, borila se protiv porodičnog nasilja, sakaćenja ženskih genitalija, pornografske industrije i Vijetnamskog i Zalivskog rata. Takođe je radila na podršci ciljevima kao što su Black Lives Matter, ponovno ujedinjenje Koreje, ženska reproduktivna prava, LGBTQ prava i pokret Times Up. Godine 1984, uhapšena je dok je protestovala protiv aparthejda ispred ambasade Južne Afrike u Vašingtonu.
Rođena u Ohaju 1934. godine, Stajnem je odrasla u prikolici. Mentalna bolest njene majke ju je naterala da se bori sa poslom i da stalno odlazi u sanatorijume. Kada je imala 10 godina, roditelji su joj se razdvojili i, dok je odrastala u trošnoj kući u Toledu sa majkom, Stajnem je počela da primjećuje neprijateljstvo koje je njena majka trpela kao zaposlena žena.
Nakon što je diplomirala na ženskom koledžu liberalnih umjetnosti 1956. godine, Stajnem je otputovala u Indiju na dvije godine, gdje je radila kao pravni službenik u Vrhovnom sudu zemlje. Po povratku u SAD, radila je kao direktorka Nezavisne istraživačke službe, paravana CIA koji je regrutovao američke studente da ometaju Svjetske omladinske festivale u Beču i Helsinkiju pod sovjetskom kontrolom. Stajnem je kasnije otkrila da je uvijek znala ko finansira operaciju: „Da sam imala izbor, ponovo bih to uradila.“
Godine 1962, dobila je svoj prvi „ozbiljan zadatak“ u novinarstvu od urednika časopisa Eskvajer, Kleja Felkera. Njen članak o kontracepciji, „Moralno razoružanje Beti Koud“, detaljno je opisao kako su žene bile prinuđene da biraju između karijere i porodice. Sljedeće godine, Stajnem se maskirala kao Plejboj zečica na 11 dana, kako bi napisala svoj ozloglašeni, dvodjelni izvještaj o tome kako su glamurne manekenke tretirane dok su radile u Hju Hefnerovom Plejboj klubu. Primorana da nosi uske kostime i visoke potpetice, Stajnem je izgubila 4,5 kilograma – polovinu u jednoj noći – tokom svog boravka; njen menadžer je proslavio tako što joj je kostim učinio užim za pet centimetara. Nakon članka, nije mogla da dobije posao jer „jer sam sada postala zečica – i nije bilo važno zašto“.
Felker ju je 1968. godine angažovao da radi u časopisu „Njujork“, u kojem će skovati termin „reproduktivna sloboda“ za članak o „govoru“ o abortusu u Grinič Vilidžu. Nakon što je imala abortus u Londonu kada je imala 22 godine, kasnije je opisala kako je osjetila „veliki klik“ tokom protesta i rekla je da je taj dan označio početak njenog života kao „aktivne feministkinje“.
„Mislim da je osoba koja je rekla: ‘Dušo, ako bi muškarci mogli da zatrudne, abortus bi bio svetinja’ bila u pravu“, rekla je za „Obzerver“ 2011. godine. „Govoreći u svoje ime, znala sam da je to prvi put da sam preuzela odgovornost za svoj život. Nisam htjela da dozvolim da mi se stvari dešavaju. Htela sam da usmjerim svoj život i stoga se osjećala pozitivno.“
Takođe je odala priznanje crnim feministkinjama, uključujući Florins Kenedi, Evelin Kaningem, Širli Čizholm i Fani Lu Hamer, što su je naučile važnosti aktivizma. „Bilo je kao pronalaženje porodice“, rekla je o tom vremenu. „Koliko god divlje različite bile, a svakako jesmo, žene dijele nade i određenu viziju svijeta, i određeni detektor sranja.“
To je ujedno označilo i početak njene karijere kao provokativne novinarke, pišući članke poput “Kad bi muškarci imali menstruaciju” (If Men Could Menstruate), koji je objavljen u časopisu Ms. Taj su časopis 1971. godine suosnovale Steinem i Dorothy Pitman Hughes. Na naslovnici prvog broja nalazila se Wonder Woman; ova je superjunakinja u to vrijeme bila u potpunosti izgubila svoje moći kako bi ostala sa svojim muškim ljubavnim partnerom, a esej u časopisu tvrdio je da bi DC Comics trebao vratiti njezine moći i vratiti ovaj lik njezinim feminističkim korijenima. Steinem je također pisala članke poput “Kako bi to izgledalo kada bi žene pobijedile” (What It Would Be Like If Women Win) u časopisu Time, te “Nakon Black Power pokreta, oslobođenje žena” (After Black Power, Women’s Liberation), članak iz 1969. godine u časopisu New York koji ju je proslavio kao feminističku lidericu.
Iako užasnuta javnim nastupima i konfliktima, ali snalažljiva u medijima, Stajnem je iskoristila platformu koju je stekla kao bjelkinja i obrazovana žena kako bi progovorila u ime onih koji su tradicionalno ignorirani – crnaca, etničkih manjina i radničke klase. Seksizam i rasizam uvijek su isprepleteni, tvrdila je 1971. godine, “jer su očigledne i vidljive razlike bile primarni način organizovanja ljudskih bića u superiorne i inferiorne skupine, te u jeftinu radnu snagu o kojoj ovaj sistem i dalje ovisi.” Godine 2017. izjavila je: “Ne iznenađuje me što najžešće mjere protiv abortusa dolaze iz Alabame i drugih južnih država jer su rasizam i seksizam uvijek isprepleteni. Ne možete održavati rasizam bez kontrole nad ženama i reprodukcijom.”
Ona je također bila figura koja je polarizirala javnost. Neke feministice smatrale su da njezinu poziciju javne predvodnice pokreta nisu odredile njezine zasluge, već mediji koji su je odabrali zato što je bila mlada, bijela i privlačna; u svojoj knjizi iz 2015. godine My Life on the Road (“Moj život na putu”), napisala je da će “ideja da se sve što sam postigla svodilo samo na izgled ostati pristrana i bolna optužba čak i u mojoj starosti”.
Decenijama je bila oštro kritikovana zbog autorskog članka iz 1998. godine za New York Times, u kojem je podržala predsjednika Billa Clintona suočenog s optužbama za seksualno uznemiravanje. “On nije kriv za seksualno uznemiravanje”, napisala je tada, već samo za “grubo, glupo i nepromišljeno udvaranje jednoj od svojih pristaša u teškom trenutku njezina života”. Godine 2017. izjavila je: “Moramo vjerovati ženama. Danas ne bih napisala istu stvar jer se sada vjerojatno više zna o drugim ženama.” Također se smatralo da ima neprijateljski stav prema pravima transrodnih osoba zbog članka koji je napisala 1977. godine, što je pojasnila 2013. godine: “Vjerujem da transrodne osobe, uključujući i one koje su prošle tranziciju, žive stvarne, autentične živote. Te živote treba slaviti, a ne dovoditi u pitanje.”
Godine 1986. Stajnem je dijagnosticiran rak dojke, a potom 1994. godine i trigeminalna neuralgija, stanje koje uzrokuje hroničnu bol. Nakon što je godinama odbacivala brak, 2000. godine udala se za ekološkog aktivista Davida Balea, te je ostala bliska sa svojim posinkom, glumcem Krisitjanom Bejlom.
Nakon što je podržala predsjedničku kampanju Hillary Clinton, Stajnem je bila istaknuta kritičarka Donalda Trampa. Bila je supredsjedateljica i govornica na Maršu žena u Washingtonu, masovnom protestu održanom dan nakon Trampove inauguracije u januaru 2017. “Jedina dobra stvar kod Trampa jest to što je buđenje i pokretanje aktivizma nešto što nikada u životu nisam vidjela”, izjavila je te godine za The Guardian. “Hiljadu puta više čak i od Vijetnamskog rata, a znamo koliko je to bilo važno – ili bilo čega drugog što sam ikada doživjela.”
Godine 2011. izjavila je za The Observer: “Nadam se da ću doživjeti 100 godina. Ima još toliko toga za napraviti.”