„Kad god je kišilo u Parizu, Modiljani je nosio sa sobom jedan ogromni, stari, crni kišobran. Sedeli bismo zajedno, pod njegovim kišobranom, na klupi u Luksemburškom parku, na toploj letnjoj kiši... recitujući Verlena istovremeno i bilo nam je drago što pamtimo iste stvari.“
Zato, ko se razmeće mobilnim telefonom kao simbolom moći, objavljuje, naprotiv, da je u beznadežno potčinjenom položaju, primoran da skače na pozive čak i dok vodi ljubav...
Na početku glazbene karijere prezentira ju se kroz imidž hladne, nedokučive i fatalne plavuše što predstavlja vizualni kontrapunkt strasnim i mračnim glazbenim eskapadama Velvet Undergrounda.
Druge festivalske večeri 24. „Dana Zorana Radmilovića“ u Zaječaru publika je imala priliku da uživa u predstavi „Mrešćenje šarana“ Aleksandra Popovića, a u izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke.
Književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica Laura Papo danas je malo poznata široj javnosti. Čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu 1942. godine. Izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.
U Rimu sam naravno čula da neki imaju kruha ali nemaju zube, da se muhe lijepe na mršave konje. Da je jednom poklonjeno mnogo, a drugom ništa; čula sam da se onaj koji previše vuče lako kida, i da jedan jedini čvrsti stup drži kuću sto godina. Čula sam da u svijetu ima više vremena nego razuma, a da su nam oči dane da vidimo.
Odgovarajući na pitanje jednog novinara o tome tko je on, Alejandro Jodorowsky je vješto izbjegao učestale identifikacije po kojima je on umjetnik, filmaš ili pjesnik i odgovorio: „Nemoguće je reći tko sam, jer sam istovremeno ono što jesam i ona osoba koja govori o tome tko sam. Oko vidi samo drugo oko.“
Postoji mnogo tumačenja šta je i kako izgleda dobra beletristika, a ona variraju kako među piscima, tako i među čitaocima, predavačima, profesorima, urednicima, kritičarima i agentima. Sva ta tumačenja imaju neke sasvim opravdane stavove. Pokušaćemo da ih razmotrimo i vidimo da li svi oni mogu da se uklope u jednu ideju.
Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar – radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.
