U mlađim danima normalno je ne pisati autobiografiju — jer je zapravo još i nemaš — nego se uporno i zapušenih ušiju na sve usrdnije opomene sudbine piše stihove, i stihove... zatvaraš se u bajkovitu i usamljenu tvrđavu od tih stihova, uvjeren kako si nedodirljiv od šapa za tobom ispruženim, zaštićen od vučjih očnjaka, ukratko: pobjednik. No ta tvoja tvrđava kad tad popustit će jačim silama, srušit će se u prah i pepeo, a ti ćeš samcat i golcat, poražen, stajati pred samozvanim sucima — a vlast će od svega oprati ruke i reći: eto vam te vaše slobode, imate je, a nas — molim lijepo — ne gnjavite više!
Ne zaustavljaj se da bi se sjetio odgovarajuće riječi već djetinjasto gomilaj sve više prostih i bombastičnih riječi dok ne postigneš zadovoljstvo, za koje će se pokazati kako je sjajan dodatni ritam tvojim mislima i da je u skladu s Velikim Zakonom vremena.
Čak i mudonje, za koje smo ubeđeni da su snažne i nesalomive, ponekad moraju zaplakati. Uz krucijalnu napomenu - može se, i nakon tih suza, ostati mudonja. Ne verujete? Pročitajte “Born To Run”.
Čovekovo stopalo ostavlja otisak na stazama – dobrim ili lošim – koje on odabira po slobodnoj volji. I obrnuto, stopalo nosi znak obavljenog hoda – dobrog ili lošeg. To zapravo objašnjava obrede pranja nogu koji su zapravo obredi očišćenja.
Pobjednički autsajder – što briljantniji i manje cijenjen, to bolje – bio je to narativ koji je George Lucas oduvijek volio. Lucas je rado razmišljao kako se među njegove pretke negdje na njihovu putovanju umiješao neki trijumfalni crni konj, “neki kriminalac ili netko koga su protjerali iz Engleske ili Francuske”, ispričao je u jednom intervjuu. No, nije tajna da Lucas uživa biti zagonetan; to mu je praktički u krvi. “Moja obitelj dolazi niotkud”, jednom je objasnio. “Nitko ne zna odakle zapravo potječemo.”
