Danas je, nažalost, u većem dijelu društva estetska senzibilnost svedena na nešto sekundarno i bez značaja. To je prisutno u tolikoj mjeri da pred nekim umjetničkim djelom materijalistički nastrojen čovjek, sputan svojom sljepoćom, neće zamijetiti ljepotu koja se djelom izražava, niti poruku koja je u njemu sadržana, nego njegovu tržišnu vrijednost, ili ime i ugled autora.
Poznata je anegdota o Picassu koji je pred slikom jednog početnika izjavio: „Ovoj slici nedostaje još nešto da bi bila dobra.“ „Što, majstore, što joj nedostaje?“ – upitao je početnik. „Nedostaje moj potpis da bi bilo veliko umjetničko djelo.“ – odgovorio je Picasso.
No, umjetnik nije potpis. Umjetničko djelo bi samo po sebi trebalo moći dotaknuti čovjeka. Ono treba imati vlastiti život, biti u stanju odvojiti se od svog stvaratelja.
Danas je poznat mali broj autora iz onih davnih vremena kada su podizani hramovi skladu i ljepoti. Međutim, njihova djela, od Egipta i Grčke do Indije i Amerike, uz pomoć Lijepog i dalje vode našu svijest prema uzvišenom. Na njima se, u najboljem slučaju, nalazi kakav simbolički potpis kao znak nekog bratstva koje ga je izradilo ili kakvo tajno ime.
Umjetničko djelo nije se rodilo zbog slave svoga autora, nego se slava umjetnika sastojala u njegovoj preobrazbi kroz proces umjetničkog stvaranja. Bilo je to nešto što je umjetnika transcendiralo, jer on je utjelovio nešto što se nalazilo izvan njega, mogao je to nazrijeti i dati oblik tome u osjetilnom svijetu.
Svakim stvaralačkim činom umjetnik pretače svoj osobni način izražavanja u snagu Demijurga, reproducirajući moć harmoničnog stvaralaštva Univerzuma u onoj mjeri u kojoj tu istu moć budi u sebi.
Odatle potječe ideja da oblik odražava njegovo tajno ime, ime Nutarnjeg Boga, a ne osobnost kojom se prikazuje u ovome svijetu.
Umjetnost je u stvarnosti kreacija, pa iako se ne može definirati samo kao kreativni čin, ona se izražava kroz sposobnost oblikovanja materije, sposobnost da materija odgovara umjetnikovoj volji kako bi utjelovila ono što je zamislio autor.
Kada govorimo o materiji, mislimo na sve što se može zamijetiti, odnosno na materiju kao produžetak oblika. Tako glazba, iako nije opipljiva, odgovara čistim oblicima, suptilnim strukturama načinjenim od harmoničnih i proporcionalnih odnosa. U glazbi se prostorne proporcije (zvukovi) povezuju s vremenskim proporcijama, stvarajući nešto živo, u pokretu.
Na neki način, čovjek se uz pomoć svojih stvaralačkih sposobnosti nastojao približiti stvaralačkoj ulozi Božanstva, Logosa ili kozmičke Inteligencije, o čemu su govorili mnogi filozofi tijekom povijesti. Kada čovjek stvara, on samo oponaša Demijurga ili Univerzalnog Arhitekta u trenutku stvaranja oblika kojima će udahnuti život.
Svako umjetničko djelo, bilo ono arhitektonsko, glazbeno, likovno, literarno ili neke druge vrste, na određeni način predstavlja re-kreaciju svijeta, kozmogonijski proces u kojem Kaos, primordijalnu materiju, uređuje Teos, umjetnikov um, i čini da emanira Ideja, arhetip, stvarajući prostor Kozmosa: umjetničkog djela.
Slijedeći ovaj univerzalni obrazac, stvaralački čin se oslanja na moć rukovanja oblikom. Oblik je u biti struktura, okvir od napetih linija složenih u različitim odnosima, pomoću kojih može kružiti energija, izražavati se život ili manifestirati neka ideja; one trebaju naseliti strukture. Ovo se može vrlo dobro vidjeti na gotičkoj katedrali ili u glazbenoj kompoziciji.
Svaki oblik stoga treba “dah“ kao esenciju koja ga oživljava. Umjetnost se, dakle, manifestira kao čin re-kreacije iz nevidljivog u osjetilni svijet, uz pomoć ljepote.
Kreacija podrazumijeva sintezu jer čisti analitički um nikad neće moći stvarati. Jedno djelo nije zbroj poteza, gesta ili zvukova; djelo je puno više od toga, ono unaprijed postoji u umjetnikovu umu, i iako se izražava kroz oblike, sami oblici ga nikad neće stvoriti.
Stvaralački proces je dakle, ujedinjenje materije, oblika i esencije. Umjetnik nastoji ovladati materijom, percipirati i upoznati oblik te kanalizirati onaj “dah“. On treba, na neki način, biti tehničar, filozof i mag kako bi prešao put koji obrtnika vodi prema umjetniku, a umjetnika prema geniju.
Taj proces zahtijeva veliku volju i ustrajnost kako bi se ovladalo materijom, jasan um kojim se vide esencijalni oblici i poznaju učinci koje izazivaju, kao i sposobnost uzdizanja svijesti koja omogućuje kanaliziranje nadahnuća.
Autor: Miguel Angel Padilla
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel, Nova Akropola