FLEA Honora, album cover
Album koji će se bez sumnje svidjeti i alternativcima i džezerima, i onima koji jazz vole, ali ga ne sviraju kao i onima koji ga sviraju, ali ga možda i ne vole, a najviše onima koji su i pankeri i džezeri i vole i sviraju i punk i jazz.
Piše: Ivan Grobenski
Jazz je zeznuta stvar. Alternativnci ga vole, ali ga rijetko sviraju, a džezeri ga sviraju, ali ga ponekad ne vole, dok je vjerojatno najrjeđi slučaj da se u jednoj osobi sastanu i džezer i alternativac koji vole i alternativu i jazz i sviraju oboje. Upravo se to dogodilo na “Honori”, debitantskom solo albumu basista Red Hot Chilli Peppersa na koji smo zajedno s njim čekali četiri desetljeća.
Da Flea voli jazz i svira trubu nije neka novost, ali je u Red Hot Chilli Peppers kontekstu Flea na trubi uvijek bio svojevrsna cirkuska točka njihovih koncerata koja služi za to da se bend malo odmori, a da Flea dobije priliku svirati svoj drugi omiljeni instrument pred publikom koja će ga slušati i gledati ma što radio i ne pitati se zašto. I dok svi znamo da je Flea izvrstan basist, zapravo nitko nije znao je li i izvrstan trubač, a još manje voli li samo jazz ili ga i aktivno svira i komponira. Album “Honora” na takva je pitanja konačno odgovorio, a zaključak je samo jedan – Flea je pravi jazz mačak.
Ozbiljno se uputiti u jazz vode nakon života posvećenog alternativi nije nimalo lak zadatak i u bilo kojem muzičaru bilo kojeg kalibra uvijek će izazvati stanovitu dozu nervoze. Flea tu nije nikakva iznimka, a sudeći po brojnim intervjuima koje je dao u posljednjih nekoliko mjeseci uoči izlaska albuma, čovjeku nije bilo svejedno snimiti svoj debitantski jazz album i dao je sve od sebe da to napravi kako se spada.
Napisao je šest originala, a obradio četiri stvari i isporučio rijetko iskren, svjež i suvremen, ali zdrav jazz album bez pretencioznosti i pretjerane ambicioznosti, ali istovremeno s dovoljno ambicije da cijela stvar bude kudikamo više od nekakvog albuma koji neki proslavljeni muzičar snima u predahu od rada s matičnim bendom samo zato jer mu je dosadno, a ime mu dozvoljava da okupi bilo kakvu ekipu koja mu padne na pamet i s njima snimi bilo što.
“Honora” u tom smislu nije ništa revolucionarno u svijetu jazza, ali je revolucionarno u svijetu Fleaja kao čovjeka i glazbenika, što bi zapravo uvijek i trebalo biti jedino važno, a ovdje se čuje iz svake odsvirane note. Album je snimljen iz iskrene ljudske i muzičarske potrebe da ga se snimi i zbog toga Flea nije mogao pogriješiti.
Uz to, stigao je u vrijeme neslućene globalne anksioznosti i umjesto još više anksioznosti koja odgovara na tu anksioznost, ponudio nešto sasvim suprotno – dašak čistog, svježeg i nepatvorenog zraka koji s lakoćom ulazi u slušateljeva pluća i napokon ponovno prokrvljuje njegov organizam kisikom koji nije zagađen gorućom naftom Bliskog istoka.
Flea je panker pa je i ovaj album, iako će ga se žanrovski svuda okarakterizirati kao jazz, zapravo punk album. Ni to nije ništa novo u svijetu jazza jer su zapravo svi džezeri koje danas držimo u nekakvom kanonu žanra na ovaj ili način bili upravo pankeri. Jazz je uvijek bio apsolutno punk, a džezeri su samo pankeri koji sviraju vještije od drugih pankera. Flea je najvještiji od pankera koji je dovoljno vješt kao džezer i taj moment izvrsno utjelovljuje na albumu na kojem uz trubu svira i električni bas uz Annu Butters, australsku jazz basisticu na kontrabasu, a što je poprilično punk.
Na pjesmi “Wichita Lineman” koju je orignalno napisao Jimmy Webb za Glena Campbella gostuje i Nick Cave, isti onaj koji je poznat po izjavi da “vječito sam pored zvučnika pitajući se ‘kakvo je ovo smeće?’ i odgovor je uvijek Red Hot Chilli Peppers”. Prilično, punk, zar ne? Na albumu je i proslavljeni jazz standard “Willow Weep For Me” kojeg su obradili svi od Billie Holiday i Nine Simone pa do Franka Sinatre, a eto je na albumu kao nježni instrumental s Moog sintesajzerom i trubom. Dosta punk.
Tu je i krasna “A Plea” na kojoj Flea u pravom duhu alt-jazza poziva na vraćanje ljubavi i mira u vremenu svojevrsnog globalnog građanskog rata, ali uz distorzirane vokale i gitare, bijesan bubanj i odličnu basističku i brass temu koja se provlači kroz cijeli narativ i neodoljivo podsjeća na još jednog punk džezera, Pharoaha Sandersa.
“Frailed” je jedanaestominutna tiha i odmjerena mantra koja evocira Milesa Davisa i njegov “In A Silent Way”, a na izvrsnoj “Traffic Lights” koja ide u odmjereni fusion kao savršeno logičan izbor gostuje Thom Yorke. Posljednja “Free As I Want To Be” također svakako ide u fusion, a original “Morning Cry” pak dokazuje da Flea itekako dobro poznaje jazz kanon s početka prve polovice 20. stoljeća. Ništa manje zanimljiva nije ni prekrasna obrada “Thinking ‘Bout You” Franka Oceana.
Ne bi panker bio panker da sve ipak nema i određenu dozu političke i anti-estabnlishment note. Sreća je u tome što je Flea dovoljno pametan i dovoljno zagrižen za glazbu kao takvu da je ne prlja politikom, a politički moment seli u naziv i omot albuma. Naime, “Honora” je ime njegove pra-pra-prabake koja se suočavala sa siromaštvom u Irskoj i bila prisiljena imigrirati u Australiju, dok je na omotu albuma fotografija njegove punice Shahin Badiyan iz pred-revolucionarnog Irana 1960-ih. Pogađate, prilično punk.
Sve u svemu, “Honora” je album koji će se bez sumnje svidjeti i alternativcima i džezerima, i onima koji jazz vole, ali ga ne sviraju, kao i onima koji ga sviraju, ali ga možda i ne vole, a najviše onima koji su i pankeri i džezeri i vole i sviraju i punk i jazz. Svidjet će se i svima drugima, ako ništa drugo, a onda zato jer je naprosto riječ o izvrsnom albumu koji je čovjeku ponovno ponudio čovjeka. Zato, ako tražite čovjeka, našli ste ga, a ako pak vidite čovjeka, potrubite čovjeku. Zaslužio je.
Ocjena: 10/10
(Nonesuch Records Inc., 2026.)