Skender Kulenović – Najljepše i najglavnije

Foto: Google

Ima takvih trenutaka kad je grijeh spavati. Trenutaka kad bi se trebalo iz najtvrđeg sna probuditi. Koji su ljepši od svega što se može usniti. I za koje čovjek poslije ne zna da li su bili, ili ih je samo sanjao.

Probudih se te proljetne noći, ne znam koja su doba, ni šta me to probudilo. Možda mjesec koji mi je ušao u sobu kao mati da me pokrije. Možda neizdržljivi miris narcisa uz kre­vet, koji sam donio sa izleta na Vlašić-planinu. Možda to što se nerazgovijetno događa napolju. Sve to ne da mi više spava­ti. Ustadoh, stadoh na prozor.

Bistrina jedna obli me svega, kao da sam kamen oblutak u bistrom gorskom potoku, samo što sam ja živ pa ona ulazi u mene kroz oči i nosnice i struji kroz mene čitavog, slatko mi gaseći žeđ. Tako je ribi u vodi.

Šljivik naš, prsnuo beharom, pije mjesečinu, malo mu svoje bjeline, hoće sutra da osvane bjelji. Šljive – kao da je svaka otvorila svaki cvijet kao bočicu tankog mirisa, ne znam na šta me on to podsjeća i kud me zove. Svaka mi je kao moja rodica ljepotica Ćamka, koja, sva u svili i pod dragim kame­nom, odlazeći u neku posjetu, otvara bočicu opojnog jaga, naslanja je na prst i capka prstom po kosi, vratu i grudima.

Ništa one nisu, mene ti gledaj i pomiriši – dopre do mene jabuka svojim slatkim mirisom.

Šljive ne ćute. Čeznutljivo se dozivaju, biserno se nadgla­savaju. To su slavuji, nevidljivi u cvjetovima. Ne zatvaraju kljunove, kao ni zvijezde oči. Nešto dozivaju, tim nečim se za­klinju, to nešto obećavaju, dijamantnim biglisom grade ne­kakve kule u nebesima, koje se ne vide.

Dječak gleda i sluša. Onda mu se spava. Vraća se u po­stelju, vjerujući da će se sve nastaviti u snu.

Ali san tek što mu počne da liječi očne kapke, dječaku bude kao da nešto nije vidio i čuo, nešto najljepše i najglavnije, bez čega se ne smije zaspati. Opet ustaje, gleda i sluša. Sve mu se čini to najljepše i najglavnije, bunovan i pospan vraća se u postelju. Zaspiva.

Zaspiva tako i budi se, zaspiva i budi se, dok se jednog ju­tra ne probudli potpuno sijed. Ali, i potpuno sijed, on nastav­lja da traži nešto najljepše i najglavnije.

 

bosanceros.bloger

Povezane vijesti

Božica Jelušić: BEAUVOIR ili ono što pisac jeste

  Pisanje, nadalje. Pisanje kao vječita tema. Hobisti, amateri dangube, koji se danas diče statusom “pisca”, a da o pisanju kao takvome jedva imaju pojma. Koji...

Humor, mačak i putovanje kroz vrijeme u romanu Vrata u ljeto

Foto: Wikipedia Kada je Robert Hajnlajn 1956. godine po ko zna koji put otvarao vrata svom mačku, njegova supruga Džini našalila se i rekla kako...

Popular Articles