Očigledno, iseljavanje je započelo iz političkih razloga. Novinari u inostranstvu počeli su da pišu kako je, u ovoj malenoj zemlji, vazduh postao isuviše težak. I zaista, bilo je teško disati. Strani novinari su nastavili da izveštavaju kako je tamo pritisak nepodnošljiv. I uistinu, bio je nepodnošljiv. Pošto su baš inostrani novinari bili ti koji su prihvatali i širili te vesti, vlasti su se vatreno oglasile pokušavajući da probude nacionalni ponos. Možda je greška u tome što je poziv potekao iz usta predsednika, jer u poslednje vreme čim bi se na radio-prijemnicima i televizijskim ekranima začuo glas (ili ukazala slika Prvog Zapovednika), ljudi su smesta gasili svoje aparate. Tako stanovništvo nikada nije saznalo za poziv na buđenje nacionalnog ponosa koji je uputila vlada. I iseljavanje se nastavilo.
Život Danila Kiša obilježen je ratom, nestankom oca i smrću majke što je značajno uticalo na njegovo stvaralaštvo. U prozi je dostigao najviše umjetničke domete u ciklusu romana o jevrejskoj porodici Sam, porodičnoj hronici koja prati život članova porodice, kroz nekoliko generacija, u različitim društvenim okolnostima i različitim životnim situacijama.
U dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni čućete pola priču a pola pjesmu o “Siv-zelen Sokolu” i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi.
Tih sam dana zaista davala sve od sebe da se zatrčim i sastanem sama sa sobom, ali bih na kraju samo zveknula čelom o neku tuđu, neznanu spodobu koja tek izdaleka podsjeća na mene, ali ovako, sasvim blizu, gubi svoj koncept kao nekakva lijepa, Moneova slika.
