Kad se čovjek nađe u grotlu izgubljenosti, otuđenosti, nesigurnosti, anksioznosti i depresije – skraćeno: u Grotlu – čini se da ništa drugo nikad nije ni postojalo, a misli se bez pauze vrte u analizi tog mračnog interijera u kojem se osjećamo kao potpuni uljezi, iako smo istovremeno tako čvrsto uvjereni da nam je upravo tamo mjesto. Dora Levačić na dno Grotla baca četiri književne i self-help preporuke koje bi možda mogle pomoći.
Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?
Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne celim. Nije lak ni udoban položaj. Nije vesela mogla biti istorija ovog čudnog utvrđenog naselja čiji je sav smisao bio oduvek u tom da je utvrđeno, a naselje je samo po nuždi i uzgred. Za šest vekova biti grad od kamena, u strmoj, krševitoj i tesnoj dolini Neretve, na teškom i izloženom mestu („zemlji na ćenaru”) nije laka stvar ni zavidna sudbina.
Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja djeluje po razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo ona je trajnim izvorom pjesničkih nadahnuća: Zove se Samoća! Beznadna tuga osamljenosti.
