Draga moja prijateljice, sasvim je uredu to što se nekada, bez nekog posebnog razloga, osjećaš depresivno. Zaista je normalno osjećati se ponekad melanholično, tužno, apatično.
Priča o Karimu Zaimoviću, jednom od najtragičnijih likova na našim prostorima, inspirirala je cijelu seriju tekstova o umjetnicima koji su usprkos preranom odlasku ostavili snažan utjecaj na umjetnost i društvo. Tinejdžerska eskalacija talenta dobroćudnog introverta sa sarajevskom dušom možda je najbolji primjerak takve više puta ponavljane tužne priče u kojoj uvijek fali neki dio.
Tin Ujević je rođen 5. srpnja/jula 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena.
Nostalgija je uvijek satkana od filigranskih detalja. Selektivno sjećanje tek za trenutak obezglavljeno nekim nenadanim pucnjem iz prošlosti se daje u bijeg. Žustro napušta kapije naše neoprezne ličnosti i pravi male ornamente onog što je bilo.
Roman kontraverznog francuskog pisca Michela Houellebecqa Soumission, izdat sedmicu prije terorističkog napada na francuski satirički tjednik Charlie Hebdo, za mnoge je neizravno uticao na ovaj teroristički napad. Zanimljiv osvrt na roman, u to vrijeme imao je The Guardian.
Postoje čitave grupe suvremenih materijalističkih esteta koji umjetničkom stvaranju odriču bilo kakvu samostalnost. Pjesništvo, slikarstvo, pisanje romana ili kazališnih igara istovetno je s kakvim bilo manufakturnim stvaranjem korisnih predmeta, to se, prema tome, umjetničkom pozivu (logično) odriče svaki stvaralački značaj, pretvarajući značenje umjetničke ljepote u produkt manufakture.
Kritičari su zamjerili Anne Sexton, na rušilačkoj energiji koja ne uvažava Drugog u promicanju individualnih vrijednosti, zamjerili su joj i na morbidnosti. Novinari su njen rad svodili na senzacionalističke priče, no ovoj spisateljici se mora priznati poseban talenat koji se manifestuje u njenoj sposobnosti prepoznavanja bolesti epohe u kojoj je živjela i stvarala.
Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.
Naši zakoni nisu opštepoznati, oni su tajne male plemićke grupe koja nama gospodare. Mi smo uvereni u to da se ovi stari zakoni tačno primenjuju, ali ipak je krajnje mučno osećanje kad tobom vladaju zakoni koje ne poznaješ.
