Molim sprovod bez svećenika, bez vijenaca i bez govora. Ja bi se sigurno prevrnuo u lijesu da čujem bilo kakav govor nad svojim otvorenim grobom. Osim toga: molim da moj grob bude jednostavan, bez kamena, bez križa i bez ikakvog natpisa. Zemlju koja se vratila k sebi, treba ostaviti da bude zemlja, a ne grob. Molim Vas, dakle, ostavite me u grob trećega razreda i pustite da me preraste trava, jer je, eto, tako moja posljednja želja u momentu kada mislim na svoju smrt.
E, ali sirene imaju jedno oružje još strašnije od pesme, naime ćutanje. Nije se, doduše, desilo, iako je, možda, mogućno zamisliti da se neko spasao njihove pesme, ali njihovog ćutanja zacelo nije.
Vidite, nije mi namera da sugerišem kako je običaj laganja pretrpeo bilo kakvo propadanje ili da je nečim ometen – ne, jer je Laž, kao vrlina, kao načelo, večna; Laž, kao zabava, kao uteha, kao utočište u trenutku kada nam je neophodna, četvrta gracija, deseta muza, čovekov najbolji i najsigurniji prijatelj, jeste besmrtna, i sa zemlje ne može nestati dok ovaj klub postoji.
U jednom od najtežih razdoblja u svom životu, tvorac kultne knjige “Mali princ”, Antoan de Sent Egziperi, napisao je molitvu za koju malo ljudi zna, koja "LEČI I ULIVA NADU".
Filozofija i književnost obje koriste jezično izražavanje kako bi došle do određenog cilja. No koji je to cilj, na koji način koriste jezik da bi došle do njega i razlikuju li se u suštini te dvije metode?
Miroslav Krleža, ‘Marginalije o gradovima i ljudima’ (priredio Vlaho Bogišić, Naklada Ljevak, Zagreb 2016): Asketski pristup oblikovanju fragmenata pomaže kao tip ‘direktne akcije’: s minimalnim krležijanskim naporom, s njegovom rečenicom-dvije, mogu se srušiti čitavi vagoni naših dnevnopolitičkih i medijskih fabrikacija
Možda u našem detinjstvu nema dana proživljenih s tolikom potpunošću kao onih za koje smo verovali da smo ih propustili bez života, onih koje smo proveli uz omiljenu knjigu.
