Knjiga Kritika bosanskog uma Tarika Haverića vrijedno je štivo koje će nesumnjivo da suoči čitatelja sa činjenicom da uzroci problema leže u vlastitim redovima, među onom nacionalističkom oligarhijom, kvazinaučnom akademskom elitom i publicističkim javašlukom koji zarad vlastitih interesa prekraja historiju i argumentaciju na dnevnoj bazi
Branko Miljković (1934.–1961.) nije morao umrijeti da bi postao priznat i slavan; već je to bio za svog kratkog života. Iz pjesničke generacije šezdesetih, Miljković je odmah nazvan “princem poezije” i odmah svrstan u red velikih pjesnika.
Kad prestanemo piti, umiremo od žeđi, kad prestanemo jesti, umiremo od gladi, govorio je, na takve mudrosti svode se svi aforizmi, osim ako im autor nije Novalis, ali i Novalis je izrekao mnoge besmislice, govorio je, pomislio sam.
Prijateljstvo ne bira, rekao je on, ono biva ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.
Sav mogući nitkovluk što postoji u našem današnjem društvu oslikan je u Mrtvim dušama oštrije nego u ogledalu i mi iz te knjige možemo saznati sve principe na kojima se zasniva današnje bosanskohercegovačko društvo
Da li i vi imate utisak da određena književna dela, i to upravo ona koja imaju moć da menjaju sve(s)t, sistematski dobijaju status nečitljivih veličina o kojima se govori visokoparnim tonom, kao o božanskim tvorevinama, dok se njihovo čitanje nikako ne podstiče? Ne govorim o zabranjenim i anatemisanim knjigama, naprotiv. Znamo da nijedna crkva ne želi da vernici slobodno čitaju i samostalno tumače svete knjige, kao što nijedna totalitarna vlast ne želi da pojedinci tumače istoriju po sopstvenom nahođenju, oslobođeni doktrinarnih predrasuda.
Mujezin je sa džamije javljao jaciju. I dok se mekan glas njegove melodije razlijegao mahalom i treperio nad pocrnjelim krovovima i praznim sokacima, tražio je Rafo da mu otvore prozorčič.
