Kafana je literatura, koja ne laže. U svima drugim slučajevima života čovek unosi u zajednicu jedan pozajmljeni stav, namenjen samo zajednici. Na paradi, ljudi su naelektrisani presretanjem značajnoga događaja, u hramu oni imituju pobožnost i važnost; na skupovima oni se udaraju jedan o drugog kao valovi i hrvu se da bi dali najviši i najmutnije bolni ili najsvečanije svetli ton. I u pušionici opijuma čovek je glumac — svome zadovoljstvu. U kafani nema te polusvesne i hotimične borbe čovečanskih atoma, koji sastavljaju more.
U arhivama Kongresne biblioteke u Vašingtonu pronađena je do sada nepoznata knjiga Volta Vitmana, „The Life and Adventures of Jack Engle” (Život i pustolovine Džeka Engla).
Sami organizuju svoje vreme, u večitoj su potrazi za inspiracijom, njihov je posao njihova potreba i napisane reči koje su ostavili i ostavljaju za sobom čitaće se do kraja sveta i veka. Koje su bile dnevne rutine velikih svetskih pisaca? Kako su i kada pisali?
U Mitileni, na otoku Lezbosu, ima svega u izobilju. Dala je i čuvene ljude poput Pitaka, jednog od sedmorice mudraca, pjesnika Alkeja i druge. U isto vrijeme cvjetala je i Sapfo koja je bila nešto prekrasno; ni jedno razdoblje, koliko sjećanje seže, nije imalo ženu koja bi se u bilo čemu, makar i u najmanjoj mjeri, mogla mjeriti s njom u pjesništvu, piše Strabon u svojoj Geografiji.
Danilo Kiš (Subotica, 22. februara 1935. – Pariz, 15. oktobra 1989), romansijer, pripovedač, esejista, dramski pisac, prevodilac sa francuskog, ruskog i mađarskog jezika.
Postao sam nužan, smijem se na gramofonskim pločama, na vrpcama, a redatelji radio-drama pažljivo sa mnom postupaju. Smijem se sjetno, umjereno, histerično, smijem se kao kondukter tramvaja, ili kao šegrt iz branše živežnih namirnica; jutarnji smijeh, večernji smijeh, noćno smijanje i smijanje iz doba svitanja, jednom riječi: gdje god i kad god se treba smijati: ja to činim.
