U mlađim danima normalno je ne pisati autobiografiju — jer je zapravo još i nemaš — nego se uporno i zapušenih ušiju na sve usrdnije opomene sudbine piše stihove, i stihove... zatvaraš se u bajkovitu i usamljenu tvrđavu od tih stihova, uvjeren kako si nedodirljiv od šapa za tobom ispruženim, zaštićen od vučjih očnjaka, ukratko: pobjednik. No ta tvoja tvrđava kad tad popustit će jačim silama, srušit će se u prah i pepeo, a ti ćeš samcat i golcat, poražen, stajati pred samozvanim sucima — a vlast će od svega oprati ruke i reći: eto vam te vaše slobode, imate je, a nas — molim lijepo — ne gnjavite više!
Ne zaustavljaj se da bi se sjetio odgovarajuće riječi već djetinjasto gomilaj sve više prostih i bombastičnih riječi dok ne postigneš zadovoljstvo, za koje će se pokazati kako je sjajan dodatni ritam tvojim mislima i da je u skladu s Velikim Zakonom vremena.
Čak i mudonje, za koje smo ubeđeni da su snažne i nesalomive, ponekad moraju zaplakati. Uz krucijalnu napomenu - može se, i nakon tih suza, ostati mudonja. Ne verujete? Pročitajte “Born To Run”.
Pošto je ogledalo razbijeno, ne ostaje više ništa što bi nam moglo poslužiti da odgovorimo na pitanja veka. Apsurd je, kao i metodska sumnja, načinio tabula razu. Ostavlja nas bez izlaza. Ali, baš kao i sumnja, i apsurd može, promenivši stanovište, da odredi pravac jednom novom istraživanju. Razmišljanje se tada nastavlja na isti način. Zavapim da ne verujem ni u šta i da je sve apsurdno, ali ne mogu posumnjati u svoj vapaj i potrebno mi je da bar poverujem u svoju pobunu.
