U mlađim danima normalno je ne pisati autobiografiju — jer je zapravo još i nemaš — nego se uporno i zapušenih ušiju na sve usrdnije opomene sudbine piše stihove, i stihove... zatvaraš se u bajkovitu i usamljenu tvrđavu od tih stihova, uvjeren kako si nedodirljiv od šapa za tobom ispruženim, zaštićen od vučjih očnjaka, ukratko: pobjednik. No ta tvoja tvrđava kad tad popustit će jačim silama, srušit će se u prah i pepeo, a ti ćeš samcat i golcat, poražen, stajati pred samozvanim sucima — a vlast će od svega oprati ruke i reći: eto vam te vaše slobode, imate je, a nas — molim lijepo — ne gnjavite više!
Ne zaustavljaj se da bi se sjetio odgovarajuće riječi već djetinjasto gomilaj sve više prostih i bombastičnih riječi dok ne postigneš zadovoljstvo, za koje će se pokazati kako je sjajan dodatni ritam tvojim mislima i da je u skladu s Velikim Zakonom vremena.
