UrbanObserver

Utorak, 18 Februara, 2025

Andrićeva “Žena na kamenu”: Mjerimo li ženinu vrijednost njenom ljepotom i godinama?

Foto: media.istok photo

Starenje, riječ koja u svakom čovjeku budi strah, riječ koja nas tjera da okrenemo glavu i pređemo na ljepšu temu, kao da ćemo tako izbjeći neizbježno. Jedna pjesma Bijelog dugmeta kaže: “Jer kad ostariš, niko ne kuca na tvoja vrata.“ Ova jednostavna, ali snažna rečenica odražava tu surovu istinu – starost je nepoželjna i nosi samoću. Niko je ne voli, niko je ne dočekuje raširenih ruku, jer u njoj nosimo gubitke tihe borbe sa vremenom. U „Ženi na kamenu“, Andrićeva Marta suočava se s godinama koje ne dočekuje kao prijatelja, već kao nepozvanog gosta, koji nosi sa sobom sve ono što nismo spremni da pustimo, ne samo Marta nego svi mi.

Piše: Ilijana Božić

Zanimljivo je što pisac nije odabrao muškarca i nije opisao taj muški strah od starenja, nego je to ipak žena. Ali da, žena je ta koja nosi teret ne samo svojih godina, već i očekivanja koja su joj nametnuta. Žena koja osjeća gubitak, ne samo ljepote, nego i onog društvenog statusa koji joj je ljepota donosila. Pati zbog toga što više nije ona ista osoba, zbog toga što starenje u njenom slučaju znači i gubitak želje, shvata prolaznost svega.

Marta, operska pjevačica, iza koje su dva braka, sunča se na kamenu. Ona je ta “Žena na kamenu”. I taj kamen je simbol starenja. U njemu ostaju tragovi vremena. Kamen se troši i mijenja oblik pod uticajem vremena i vremenskih prilika. Kamen je i simbol fizičkog starenja u kojem tijelo mijenja izgled, u tom procesu starenja nastaju duboko ukorijenjena iskustva u borama i ožiljcima.  Da život prolazi urezano je u kamenu kao u svakoj bori na našem licu.

Čovjekova priroda opire se tome. Čovjek se bori s vremenom. Ne odustaje. Marti suočavanje sa prvim znacima starosti pada veoma teško. Njena ljepota je ugrožena, jer ta ljepota koja je nekad bila velika prednost sada postaje njen izvor mučenja. Sve to Marta podnosi s mnogo bola i promišljanja. Upada u duboke emotivne borbe. Gubeći ljepotu i gipkost ona gubi snagu.

Kako žena prihvata sopstveni proces starenja i kako se nosi sa tim što je neizbježno, ali duboko emotivno i lično, pitanja su s kojima se bori Andrićeva Marta. Najsvestraniju analizu ženskog lika koji se bori s godinam dao je Andrić u „Ženi na kamenu”.

Dok se sunča pored hotela „Marina” i razmišlja o svom životu sumirajući svoju prošlost mi vidimo ženu na pragu pedesetih godina u dobi kad joj se dešavaju dramatične promjene. Treba smisliti kako da se izmiri sa starošću. Marta L.  sunčajući se na kamenu i izložena zračenju jakog ljetnjeg sunca misli na ono što je bilo nekada. Samoanalizom, ona nastoji da istisne osjećanje starosti koja naglo ulazi u njen život, zahvatajući svaku njenu poru. Čak ni dva braka, ne znače baš ništa dok sjedi na vrelom kamenu odakle  sa zavišću posmatra mlađe žene što je i ona nekada bila.

Brakovi su nebitni. Njih se ne sjeća. Kao da nisu ostavili nikakvog traga na njoj. Jedino se prisjeća oca. A to prisjećanje vodi je na jednu scenu iz djevojačkih dana, kada je imala samo 15 godina. U tom sjećanju vidimo trenutak obojen dvosmislenom čulnošću u životu građanske žene koja živi samo kroz svoju strepnju pred životom i starenjem.

Naime, jednoga dana petnaestogodišnja  Marta L. ležala je na zidu sa jednom nogom preko ograde. Tuda je prolazio polunadničar i prosjak Matija i kao magijom privučen gledao u to tijelo djevojčice. Kada je to osjetila počela je dizati nogu, pri čemu se njegova glava, pomjerala zajedno sa pokretima noge, kao da je začarana. Vidjela je tada neki sasvim čudnovat sjaj u njegovim očima. Bio je to sasvim drugačiji pogled, kao da je prosjaku vratila život. Kad se povukla, on joj je odlazeći rekao: “Hvala”. To HVALA, odjekivalo je sad njenom glavom. Kad je čula da je prosjak umro, poklonila je muževljevu košulju da bi nesrećnog Matiju u njoj sahranili jer nije imao ničeg. Tom košuljom ona se njemu zahvaljuje jer se tada osjetila moćno, shvatila je svoju snagu, snagu svoje ljepote kojom može da ushiti drugoga. Bilo je to važno osjećanje za nju s kojim je dalje krenula sigurna u svoje moći.

Ovog se Marta sjeća u trenutku dok razmišlja kako stari, upravo zato što je baš tada osjetila svoju moć. U tom oživjelom, užagrenom, sjajnom pogledu prosjaka Matije vidjela je kako njeno tijelo može da utiče na drge, prepoznala je svoju moć. Sjećala se onog “hvala” jer je shvatila da je u tom trenutku tom prosjaku vratila život. A ovim sjećanjem ona je pokušavala lakše da se nosi sa godinama.

Izvor: Google

Marta L. vezana je čvrsto jedino za oca koji je stalno u njenim sjećanjima. Otac je u njoj volio mnogo više nego kćerku jedinicu. U njemu je imala uvijek ne samo oca nego i najboljeg prijatelja sa kojim je bila vezana posebnim vezama. Nije tu bilo nježnih riječi i tepanja, sve to bilo je banalno i duboko ispod onog što su otac i kćer osjećali jedno za drugo. Otac ju je volio zbog njene snage volje, zbog jednostavnosti njenog duha i odlučnosti u mišljenju i postupcima, zbog obilja strasti za sve, a urođene uzdržljivosti u svemu. Da, otac ju je volio zbog nje, zbog njenih dobrih osobina, zbog nje takve kakva jeste, a ne zbog ljepote i mladosti.

U životu svake žene posebnu ulogu ima otac. Taj odnos sa ocem je ona osnova na kojoj žena gradi svoj identitet, bira muškarca i prihvata sebe. Ova veza je veoma snažna, a Marta kao žena u zrelim godinama u trenucima dok promišlja o starosti prisjeća se svog oca jer je on podsjeća na snagu. Upravo ta snaga je ključna u njenoj borbi sa godinama koje dolaze. Otac je za nju bio više od roditelja, on je bio sinonim za snagu. Njegova ljubav nije bila umotana u lijepe riječi i nježnosti već u poštovanje njene snage volje i odlučnosti. Otac je volio Martu zog njene unutrašnje snage i sposobnosti da se nosi sa životom, snage koju ona baš sad, dok se sunča na kamenu, kao zrela žena mora prizvati.

S druge strane, otac u par navrata za ženu kaže s podsmijehom par pogrdnih riječi, koje se napominju. Marta L, je tako tokom odrastanja ipak usvajala nametnuto mišljenje društva da žena vrijedi smao dok je lijepa.

Zato u trenutku dok se sunča i razmišlja o sebi, njena jedina preokupacija jeste starost i njeni znaci koji se primećuju na svim dijelovima tijela. Piše Andrić: „bore na licu lepe žene kad počinje da stari izgledaju kao zli pečati i ožiljci poraza, nešto nakazno gotovo sramotno”.

Kakav je njen život posljednjih godina piše: “Ne život nego ludilo koje joj zaklanja svet i život, i čini od nje usamljeno stvorenje, mučeno suludim mislima kakve nikad ranije nije poznavala, i beskrajnim, naopakim objašnjavanjima sa starenjem i starošću”.

Na samom početku ističe se kako Marta želi da bude neprimjetna, a onda se prožima i njena misao kako zbog gubljenja ljepote treba da nestane. Pred nas se postavlja više pitanja, ali jedno je svakako najizraženije:  Zar jedino spoljašnji izgled  pruža vrijednost u životu, je li mladost jedino cijenjena ?

Jedan od ključnih razloga zašto je ovo pitanje važno leži u tome što društvo često postavlja spoljašnji izgled, posebno ljepotu žene, kao centralnu mjeru vrijednosti. Nezaboravimo da se napominje da je Marta operska pjevačica. Iako njen fizički izgled polako nestaje, ističe se da njen glas ostaje snažan, a tumačenje uloga postaje zrelije i dublje nego ikad. Društvo,  svojim opsesijama prema mladosti i savršenstvu i danas kao i ranije postavlja ženu pred izazov da se ne pomiri lako sa starenjem. Dok Andrićeva Marta  osjeća gubitak mladosti kao mučnu stvarnost, danas mnoge žene osećaju sličnu tugu prema svojim godinama i tijelu, boreći se protiv društvenih očekivanja koja im nameću da ostanu mlade i lijepe, bez obzira na prirodan tok života. Danas pak pod uticajem društvenih mreža serviraju nam se nova pravila ljepote, nameće se jedan drugačiji svijet. Nameće se savršenstvo koje prosto ne postoji. Hrleći ka tom savršenstvu, na tom putu padaju mnoge žene. Nema pravila, jer sve one bez obzira na godine jure za ljepotom i postaju plastične lutke. Takve opet nikom se ne dopadaju, a jesu li time pobijedile svoje unutrašnje borbe nije sigurno. I onda, želeći da pobjede još unutrašnjeg nemira i straha pred godinama i starosti koja je neminovna hrle tim putem ni same ne znajući kuda idu, ni kome žele da se dokažu. Sebi ili društvu.  Hrle da bi bile priznate u društvu, da bi bile cijenjene na poslu, da bi ih pogledao neko.

Borba s vremenom postala je  društvena borba, u kojoj su idealizovani mladost, ljepota i savršenstvo postali neizbježni ciljevi.

Ipak Martina umjetnost nije ugrožena. Znamo da u svijetu glume to nije slučaj. Glumice mogu da igraju određene uloge samo dok su mlade, čim krenu godine prosto ispadaju iz odabira za glavnu glumicu. Malo je glavnih ženskih uloga, muškarci su uvijek ti koji su u glavnim ulogama jer prosto svijet književnosti bio je više naklonjen muškarcima. Tako je za ženu, glumicu veoma važna ta glavna uloga kad je dobije. Međutim, starost joj se ne prašta, ljepota je bitna koliko i mladost. Kako u teatru tako i na filmu. Međutim, Marta pak nema taj problem.

Zato se i pitamo zar joj nije njena umjetnost dovoljna da nahrani njen duhovni svijet. Zar u životu nema nikakvih drugih ljepota osim uživanja u priznaju fizičke spoljašnje ljepote.

Marta nije samo u potrazi za zadržavanjem svog izgleda, ona traži izlaz iz svijeta u kojem se neprestano upoređuje sa mladim ženama, gdje njena vrijednost zavisi od toga kako je vide drugi. Da bi prekinula svoje unutrašnje bolove, Marta mora da izađe iz svijeta koji traži upoređivanje, i da ponovo otkrije unutrašnje vrijednosti i druge vidove postojanja i duhovne ispunjenosti.

Martinu borbu bore mnoge žene danas. Ovu pripovijetku,  Andrić je pisao u vrijeme kad je bio rasterećen od obaveza i kad je pokušavao da slobodno, sjećajući se nekih detalja iz prošlosti, razmišlja o onome što je vidio i doživio. Iako je nastala tokom prošlog vijeka, ova pripovijetka možda je danas aktuelnija više nego ikad. Danas kad se o ženskoj ljepoti govori na drugačiji način, kad je njena ljepota mjerena prema drugim mjerama, kad starost pokušavamo pobijediti raznim načinima. A na kraju ostaje samo da si mlad dok ti je duša mlada, da si lijep samo dok ti je duša lijepa. Jer, prosto sva ljepota dolazi iz unutrašnjeg sklada sa samim sobom i snage da prihvatimo sebe i druge, iz shvatanja da treba njegovati unutrašnju ljepotu.

Impuls

 

Povezane vijesti

Silos – Svet straha

Foto: Lava Lab Ovo nije samo priča o zatvorenom društvu – „Silos“ je surova alegorija ljudske istorije i budućnosti. Postavlja pred nas neprijatno pitanje: ako...

Popular Articles