Ovoga sam se sjetio nedavno po ko zna koji put gledajući onu sada već pomalo kultnu priču generala Wesleya Clarka, nekadašnjeg komandanta NATO-a za Evropu, kada je tragom jedne informacije u Pentagonu – u vrijeme G.W.Busha – o planovima Amerike da »povalja« sve na Bliskom istoku otišao Donaldu Rumsfeldu, tada ministru odbrane, da ga pita da li je to tačno. Ovaj mu mrtav hladan odgovorio da jeste, da će u narednih pet godina, nakon Iraka krenuti na Siriju, Iran, Libiju, Libanon, Sudan, Somaliju… Zblanuti Clark je pitao: A zašto? Zatečeni Rumsfeld, odgovorio je: Ne znam!
U svekolikoj vatrenoj muci koja pritiskuje ljude na sve strane unaokolo mnogima je vjerovatno nezapaženo prošla jedna usputna vijest iz Amerike koja se prevashodno tiče Sirije. Kada bi se malo ozbiljnije priupitalo šta ona znači i šire, padalo bi čovjeku svašta na pamet. Uglavnom zbog »tog drugog« čini se da ima smisla makar se očešati o tu vijest koja glasi: Trump je donio odluku da nema više naoružavanja i obuke sirijskih pobunjenika!
Tvorci ovako sročenog naslova za pomenutu vijest iz Washingtona vjerovatno su računali kako se zna da će »pobunjenici« naoružanje i svaku drugu pomoć dobijati i dalje samo iz drugih izvora, mnogih bliskih Washingtonu ali eto, ipak valja objaviti kako se direktno ili indirektno zavrće ona najbogatija slavina za »odjednom pobunjenike« koji haraju Sirijom.
Trijumfalizma u ovoj vijesti nema. Neki su doduše frustrirani jer su se svih ovih godina zdušno nadali kako će se »krvniku Assadu doći glave«. To su očekivali i nalogodavci politike i medija koji upravljaju tuđim životima i sudbinama po svijetu, u korist ljudskih prava, naravno. Uostalom, takvi su odmah kompenzirali svoju tugu viješću kako je principijelno Evropsko Vijeće za vanjske poslove donijelo novu odluku o zamrzavanju imovine i o zabrani kretanja za osam visokopozicioniranih sirijskih oficira i osam tamošnjih naučnika. Kažu, »zbog odgovornosti za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji, podržavanju režima ili okorištavanjem od njega i/ili povezanošću s takvim osobama…«
Nema šta, pismeno i principijelno, europski sročeno o ulozi nekoliko sirijskih oficira i naučnika u jednoj od najkrvavijih drama u svijetu, od Drugog svjetskog rata do danas. Posebno kada se, pogledom unazad do 2014. godine, pronađe vijest o tome ko je, sa kakvim obrazloženjem, u kom iznosu i na koji način pomagao, obučavao i naoružavao onu opoziciju za »umjerena« ubijanja. Zapravo, šta to sad treba u Americi »postepeno obustavljati«, kako piše Washington Post, radi »Trumpovog nastojanja da nađe načine da surađuje sa Rusijom…«
Ono što bi se od juna 2014. sada najrađe gurnulo pod tepih nije onda izgledalo nimalo naivno. Kao što danas jeste besmisleno za smrt civila u Siriji ključne krivce pronalaziti među pokojim oficirom i naučnikom, Sirijcem. Tada je dobri predsjednik Obama, na tragu »škole« Hillary Clinton, CIA-e, korporacija i vojno-industrijskog kompleksa, zatražio od Kongresa da odobri 500 miliona dolara »za obuku i opremanje ‘umjerenih’ sirijskih pobunjenika koji se bore za svrgavanje sirijskog predsjednika Bashara al Assada…« Agencija Reuters prenijela je onda i priopćenje Bijele kuće da će sirijski pobunjenici biti provjereni prije nego što im bude data pomoć, u nastojanju da se ublaži zabrinutost kako moderna oprema namijenjena sirijskoj opoziciji ne padne u ruke američkih neprijatelja. A ovi probrani »prijatelji« bili su taman spram Obaminog prethodnog obećanja da treba »pojačati podršku onima u sirijskoj opoziciji koji nude najbolju alternativu teroristima i brutalnim diktatorima…«
Nekako baš u to vrijeme probila se teškom mukom odande vijest da su se pojedini visokopozicionirani političari iz Washingtona na svojim poluilegal-nim putovanjima po Siriji slikali sa nimalo »umjerenim pobunjenicima«, da je glasoviti časopis Foreign Affairs prije toga objavio tekst kako je »Al Qaeda u Siriji potrebna jer će svojim iskustvom i disciplinom pomoći pobunjenicima u njihovoj misiji…«, pripremao se teren za mnoge optužbe protiv Assada koji hemijskim oružjem ubija civile itd. itd.
Rezultat je još tada bio porazan za kobajagi »tajni program obuke«. U to vrijeme načelnik Združenog štaba US Armije general Martin Dempsey, sa kojim se u procjeni potpuno slagao i general Michael Flynn, šef glavne vojne obavještajne službe (DIA), a nasuprot vrhu CIA-e, smatrali su da od ove obuke i ovakvih “regruta” nema ništa ni tada niti će ikada biti. Bačen novac. Logična pretpostavka je bila, ipak, da veliki dio tog kolača ide nekim drugim, nimalo umjerenim opozicionarima. U Damasku sam se tada naslušao viceva na račun »vojne sposobnosti« poznate »Slobodne sirijske vojske« (FSA) kojoj se eto pomagalo iz programa od pola milijarde dolara! Istovremeno, sofisticirano oružje, tipske »toyote« sa namontiranim teškim mitraljezima, ručni bacači, borna kola, čak tenkovi, pristizali su raznim »oslobodiocima« Sirije, mimo onoga što su pronalazili u tada osvajanim skladištime u Iraku i na istoku i sjeveru Sirije. Da se »pomoć« drugih tadašnjih dobavljača poput Saudijske Arabije, Turske, Emirata, Katara itd. u ovo ne računa.
Godine su prošle od početka bestijalnog razaranja Sirije. Puno je napisano i o motivima, prevarama i užasnom orkestriranom medijskom pritisku Zapada da se opravdaju razne varijante tih prevara. I o tome kako Assad neprekidno bombarduje svoj narod kemijskim oružjem, kako se Aleppo sa bradatim herojima i koljačima krvavo i herojski brani od agresora, a to znači Sirijske vojske i njenih pomagača, o tome kako je tamo rat isključivo između šiita i sunita, muslimana i kršćana, kako Zapad ima moralni dug da ne dozvoli Assadu opstanak na vlasti itd.
Danas je tako kako je. Priča je utihnula onog časa kada je postalo jasno da je zapravo propala još jedna velika prevara, poput onih raznih istorijskih od Vijetnama, Afganistana, Iraka, do »arapskog proljeća«, Libije, Jemena, a evo se histerija pumpa spram Irana, u korist Izraela i Saudijske Arabije. U svakoj od ovih priča, naravno, nemjerljivo najveću ulogu igrao je interes u ogoljenom smislu te riječi. Tako je oduvijek, samo što je nekada bilo bar malo mudrosti u prikrivanju te činjenice, i u načinu na koji se sve izvodilo. Danas se unaokolo sasvim prepoznatljivo valja i nešto drugo – sirova glupost u kombinaciji sa bahatim siledžijstvom.
Ovoga sam se sjetio nedavno po ko zna koji put gledajući onu sada već pomalo kultnu priču generala Wesleya Clarka, nekadašnjeg komandanta NATO-a za Evropu, kada je tragom jedne informacije u Pentagonu – u vrijeme G.W.Busha – o planovima Amerike da »povalja« sve na Bliskom istoku otišao Donaldu Rumsfeldu, tada ministru odbrane, da ga pita da li je to tačno. Ovaj mu mrtav hladan odgovorio da jeste, da će u narednih pet godina, nakon Iraka krenuti na Siriju, Iran, Libiju, Libanon, Sudan, Somaliju… Zblanuti Clark je pitao: A zašto? Zatečeni Rumsfeld, odgovorio je: Ne znam!
Kakve to veze sad ima sa Trumpovom odlukom kada je ona po svemu sudeći dobra. I za Siriju, i za Ameriku i za mnoge unaokolo. Ima veze, jer ukrštena sa sve većim brojem odluka »odande«, iz velikog svijeta, što su preko leđa ljudi koji sa svim tim nemaju nikakve veze, osim naraslih šansi da svake sekunde odnekud mogu dobiti metak ili geler, a da ne znaju zašto.
Kao što, kako izgleda, ni donosioci velikih odluka, loših ili dobrih, nemaju previše pojma o čemu se tu radi doista. I kojim povodom, do sutra ili dugoročno. Pa se tako sa važnim odlukama tragično i zakasni pokoju godinu. U principu toliko koliko je dovoljno da bude kasno.
Pa šta onda?