Kada se prizor raščisti od svih bizarnih detalja kojima nas zasipa stroj za proizvodnju spektakla, kada se uklone psilocibinske gljive i pedofilske tajne, ketamin i svemirski brodovi, milijuni doniranih dolara i uvrede pred milijunskom publikom, ima li u priči o završetku jednog divnog prijateljstva bilo čega što nam nije odavno poznato, banalno i dosadno?
Piše: Boris Postnikov
Donald Trump je nešto poput mašine za proizvodnju opscenog spektakla. Dok ovaj tekst nastaje, priču o njegovom velikom sukobu s Elonom Muskom već su potisnule slike nasilja iz Los Angelesa, kamo je poslao vojsku na prosvjednike protiv masovnih deportacija imigranata: kada tekst bude objavljen, tko zna kakvi će prizori potisnuti kalifornijsko nasilje, hapšenja i suzavce. Ipak, obračun između najmoćnijeg i najbogatijeg čovjeka na svijetu nije nešto što se viđa svaki dan. I zato možda vrijedi podsjetiti kako se završetak jednog divnog prijateljstva ustvari odvio.
Prvo je Musk kritizirao Trumpov One Big Beautiful Bill Act – da, dokument se službeno zove Zakon o jednom velikom prelijepom prijedlogu zakona – jer će se njime produbiti američki deficit. Onda je Trump uzvratio da je Musk zapravo uznemiren zato što Zakon o jednom velikom prelijepom prijedlogu zakona predviđa smanjenje javnih potpora njegovim električnim autima.
Pa je Musk na svojoj antidruštvenoj mreži X ponovio da nema zakona koji je istovremeno “velik” i “prelijep”, jer da bi bio “prelijep”, svaki zakon mora propisati smanjenje javnih troškova, a usput je dodao i da bez njegovih donacija od skoro 300 milijuna dolara Trump ionako ne bi dobio izbore.
Pa je Trump na svojoj još antidruštvenijoj mreži Truth Social napisao kako bi se smanjenje javnih troškova moglo osigurati ukidanjem svih potpora brojnim Muskovim projektima i tvrtkama. Pa je Musk spomenuo da bi poneki ugovor s državom mogao prekinuti i sam, obustavivši usluge prijevoza svojim svemirskim letjelicama Dragon o kojima ovisi promet između Zemlje i Međunarodne svemirske postaje, a usput je predložio i opoziv predsjednika.
Pa je u medije procurilo da Trump Muskovo “suludo” ponašanje pripisuje ketaminu, ekstaziju i psilocibinskim gljivama koje ovaj po svemu sudeći guta u popriličnim količinama, pa je Musk ekskluzivno dojavio da se Trumpovo ime pojavljuje u spisima o pokojnom pedofilu Jeffreyu Epsteinu i da isključivo zbog toga spisi još uvijek nisu objavljeni, pa je milijunska publika zgrabila kokice, pa je Kanye West na X-u zavapio “Broooos please noooooo, we love you both so much”, pa je Ashley St. Claire, majka jednog od 14 Muskove djece, poručila Trumpu da je zaprati za savjete u vezi prekida veze…
Sve se ovo odvilo u samo nekoliko dana, sve je zakotrljalo lavinu breaking newsa, analiza i memova – moj lični favorit je onaj koji sukob prikazuje kao novi nastavak filma “Alien protiv Predatora” – a kao što su zbog vojne intervencije u Los Angelesu mediji brzo zaboravili na obračun dvojice moćnih čudaka, tako je za vrijeme obračuna bilo lako smetnuti s uma što je prethodilo njihovom prekidu. I da su se njih dvojica jedva koji dan ranije pomirljivo rastali u Ovalnom uredu, pred mikrofonima i kamerama.
I da je Trump Musku tom prilikom darovao veliki ključ Bijele kuće uz poruku da može navratiti kada god poželi. I da su mjesecima uoči toga svjetske medije zapljuskivali međusobni izljevi ljubavi. I da se Musk praktično uselio kod Trumpa, zanemarivši, na užas dioničara, svoje brojne biznise.
I da je Trump na parkiralištu Bijele kuće reklamirao Muskove Tesle kada im je prodaja pala zbog gazdinog političkog angažmana, kupivši i sam jedan lijepi, crveni primjerak. I da je, na kraju krajeva – odnosno, na početku početaka – čitava ova dirljiva ljubavna priča započela prije kraće od godine, nakon pokušaja atentata na Trumpa, jer je Musk sve do tada otvoreno podržavao njegove protukandidate.
Sada, kada se zvjezdana prašina donekle slegla, dok Musk uklanja s X-a svoje ljutite poruke a Trump najavljuje da će prodati onu crvenu limuzinu, skoro da nema komentatora koji ne ponavlja da se ovakav rasplet mogao naslutiti još od samog starta – “najpredvidljiviji celebrity prekid”, kaže stari CNN-ov lisac, politički analitičar Ron Brownstein – ali nâs na ovim stranicama muči nešto drugo.
Što ako, naime, bolno predvidljiv nije bio samo prekid dvojice do jučer ustreptalih muškaraca, nego je predvidljivo bilo baš sve što je njihovom prekidu prethodilo? Jer kada se prizor raščisti od svih tih bizarnih detalja kojima nas zasipa stroj za proizvodnju opscenog spektakla, kada se uklone psilocibinske gljive i pedofilske tajne pod pečatom države, potreseni Kanye West i ekstazi, ketamin i svemirski brodovi, milijuni doniranih dolara i međusobne uvrede pred milijunskom publikom, ima li u priči o završetku jednog divnog prijateljstva bilo čega što nam nije odavno poznato, banalno i dosadno?
Muskove kritike Zakona o jednom velikom prelijepom prijedlogu zakona, recimo, sasvim su točne jer Trump jeste najavljivao smanjenje deficita kao svoju središnju misiju: jedino što prešućuju činjenica je da se deficit sada povećava zbog najvećeg transfera bogatstva od siromašnih i srednjeklasnih Amerikanaca prema onim bogatima u povijesti, pri čemu će vlada uzeti oko 300 milijardi dolara namijenjenih za prehranu najsiromašnijih građana, a njih 15-ak milijuna ostat će bez zdravstvenog osiguranja zbog podjednako radikalnog rezanja programa Medicaid.
A kada Trump tvrdi da je Musk bijesan zbog smanjenja potpora njegovim električnim vozilima i kada zaprijeti ukidanjem preostalih subvencija, onda samo podcrtava da je najbogatiji čovjek svijeta, promotor proračunskih rezova i prorok slobodnog tržišta u stvarnosti itekako nakačen na državni budžet iz kojeg sisa milijarde dolara.
I kada Musk uzvrati vlastitom prijetnjom prekida usluga svemirskog prijevoza, onda samo podsjeća da je kompletan svemirski program Sjedinjenih Država zahvaljujući privatizacijskim procesima postao ovisan o dobroj volji jednog čovjeka, baš kao što, recimo, rasplet rata u Ukrajini danas uvelike ovisi o Muskovoj odluci da ukrajinskoj strani dopusti korištenje satelitske mreže Starlink: Trump možda jeste neslužbeni gospodar svijeta, ali Musk je već neko vrijeme neslužbeni gospodar svemira.
I kada taj gospodar svemira kaže da se Trump ne bi dokopao Ovalnog ureda bez njegovih donacija, to može i ne mora biti točno, ali nije ni važno: poanta je u tome da američki zakon dozvoljava sumanuto visoke iznose donacija, pa onda i nije presudno to bi li Trump pobijedio bez pomoći multimilijardera, nego to da bez multimilijarderske potpore više ne može pobijediti nitko.
Ni informacija o Trumpovom imenu u spisima o Epsteinu nije ni po čemu nova jer je druženje dvojica moćnika odavno poznato, baš kao što optužbe za drogiranje ne znače mnogo jer Musk nikada nije skrivao svoju sklonost narkoticima. A naposljetku, ni to što smo prekid jedne strastvene veze pratili u lajvu, dok su mediji prenosili hektičnu razmjenu objava s X-a prema Truth Socialu i natrag, nije ništa neobično: tradicionalni mediji sve su nevažniji, a globalnim kolanjem informacija već barem 10-15 godina dirigiraju mreže u vlasništvu nekolicine superbogatih pojedinaca.
Sve je ovo, dakle, odavno dobro poznato: ozakonjeno uzimanje novca siromašnijoj većini kako bi bogata manjina postala još bogatija, privatizacija koja je omogućila jednom čovjeku da kontrolira najveći dio svemirskog prometa i po vlastitoj volji pokreće ili obustavlja satelitsku komunikaciju, propovijedanje proračunskih rezova i pravila slobodnog tržišta dok tržišni pobjednici grabe sredstva iz državnog budžeta, novinarsko izvještavanje pretvoreno u kopipejst objava na društvenim mrežama…
Ako su drugi Trumpov mandat i njegova permanentna proizvodnja opscenog spektakla ipak donijeli nešto novo, onda je to činjenica da se ništa od svega toga više ne skriva. Naprotiv: nekada su odredi novinara, analitičara i društvenih kritičara strpljivo dokazivali kako su privatizacijski procesi i proračunski rezovi samo drugo ime za bogaćenje superbogate manjine na račun sve obespravljenije većine, a sada je to svima poznato.
Ali je, istovremeno, tek još jedna atrakcija u svakodnevnoj kakofoniji: inspiracija za novi u nizu filmova ili novu u nizu serija iz eat-the-rich žanra, zabava za grickanje kokica dok pratimo prepucavanje dvojice čudnovatih moćnika. Završetak jednog divnog prijateljstva, ispada, bio je samo opsjena: ono što smo gledali zapravo je nastavak neprijateljstva bogatih prema nemoćnima.