Moj brat je znao u šali reći da je na zapadu poreska politika ta koja odlučuje o tome koja će politička opcija da pobijedi.
Piše: Mirjana Tešanović
Ta šala je zapravo samo ogoljena istina jer suština politike leži u raspodjeli novca, novca nema bez poreza, poreza bez nove vrijednosti, nove vrijednosti bez ekonomije. Kraj. Sve ostalo u politici je lepeza različitih nijansi koje se kreću od sistema "profit iznad svega" pa do "sistema opšte društvenog interesa".
Uspostava pravne države ili svi građani su jednaki u svojim pravima, obavezama i odgovornosti pred zakonom i generalana inventura, da znamo šta nemamo, kome smo i koliko dužni i ima li nešto što imamo. Politička volja i pravi potezi logično nameću stručne i sposobne, umjesto samo podobnih ljudi. A u ovoj državi još uvijek ima stručnih i sposobnih, samo se ne vide od podobnih.
Sjećam se kada sam prvi put kod nas čula priču o porezu. Bilo je to u onom sistemu, na nekom dnevniku. Sjećam se i da je priča bila o kutiji šibica i koliki dio u njenoj cijeni na tržištu čini proizvodnja, koliki zarada, koliko porez. Kao dijete privatnika kome je sticajem okolnosti u nasljeđe ostao taj posao nisam baš najbolje razumjela zašto je priča o udjelu poreza u cijeni šibice važna skoro pa kao "otkriće Amerike". Meni se znalo ponekada zavrtiti u glavi od silnih poreza, doprinosa i samodoprinosa koje smo kao privatnici plaćali državi, trebalo ih je samo sve popamtiti.
Kada samo "prešli" na višepartijski sistem niko nije pričao o porezima, rijetki o ekonomiji, većina o naciji i nacionalnom pitanju. Tako su na prvim višestranačkim izborima pobijedile političke partije koje su se bazirale isključivo na nacionalnoj homogenizaciji. Kako tada, tako i sada.
Ono po čemu se sada, razlikuje od tada, je broj političkih partija koji je, u odnosu na broj stanovnika, ogroman. Nove partije nastaju na razne načine, neke se "vračaju korijenima" pa uz naziv dodaju ono 1990. Najčešće tako što ih osnivaju ljudi koji su otišli iz neke druge partije zbog sukoba sa "vođom" ili su pak sami bili taj "vođa" pa ih neko "drmno" sa fotelje.
Nikakvi parcijalni zahtjevi interesnih grupa ne mogu ništa bitno promijeniti. Samo dva zahtjeva su dovoljna kao simbolični prikaz stanja u društvu, vladavina prava = "Gdje je Mile Radišić?" i generalna inventura = "Gdje su pare?"
Sadašnja opozicija i sama je nekada bila pozicija i to puna oraha u džepu. Treba li nešto reći o SDS-u? Istina, sada su malo popustili sa "srbovanjem" i prepustili to Dodiku, ali nakon toga su ostali s obje strane šuplji, blijedi i bezidejni, kao slika svoga lidera Mladena Bosića koji nit smrdi nit miriši.
Nekada velika nada urbanog stanovništva, PDP Mladena Ivanića ni sam nema neki "miris" ali ima poneku aferu za vratom, kao Šume srpske ili Kristal banka.
Čavić je otišao iz SDS-a jer ga je sa fotelje "drmno" Bosić. I tako bi smo mogli u nedogled. Ne bi trebalo zaboraviti ni činjenicu da su mnogi od ovih ljudi svoju karijeru počeli još u "onom sistemu", u Socijalističkoj omladini, Savezu komunista ili kao "podmladak višepartijskog sistema". Neki se već desetljećima stalno vrte u krug, sa fotelje na fotelju.
Šta od njih možemo očekivati? Mislim da opozicija "Boga moli" da ne dođe na vlast u ovakvoj situaciji i da bi bili najsretniji da Dodik vlada doživotno. Fotelja se za opoziciju uvijek nađe dovoljno, kao i prostora za kritiku, odgovornosti nema. Može li bolje i lagodnije?!
Priča o porezima pretvorila se odavno u "namet na vilajet", par kilometara asfalta i koju banderu sa rasvjetom pred izbore, sistem kojim su se koristili svi, sadašnja pozicija i opozicija kada je bila pozicija. O stvaranju nove vrijednosti i ekonomskom razvoju postoje samo "programske fraze" nešto skromnije od onih Izetbegovićevih 100 hiljada radnih mjesta, valjda u skaladu sa manjim brojem stanovnika u RS.
Ovo su samo neki od razloga zašto nemamo opoziciju ali ako već nemamo opoziciju, ima li rješenja ovom beznađu u kome smo se našli? Dakako da ima, svaki problem ima svoje rješenje i ma kako nam se činio komplikovan, rješenje je krajnje jednostavno a zove se "politička volja". Ako postoji politička volja onda postoji i prava opozicija. Red koraka se zna, ne treba ga izmišljati jer se može kopirati od nekih drugih država koje su prošle tranziciju. Uspostava pravne države ili svi građani su jednaki u svojim pravima, obavezama i odgovornosti pred zakonom i generalana inventura, da znamo šta nemamo, kome smo i koliko dužni i ima li nešto što imamo. Politička volja i pravi potezi logično nameću stručne i sposobne umjesto, samo podobnih ljudi. A u ovoj državi još uvijek ima stručnih i sposobnih, samo se ne vide od podobnih.
Ne treba zaboraviti da su i građani opozicija, pogotovo onih skoro 50% koji ne izlaze na izbore ali i veliki dio onih koji glasaju stalno se nadajući da će neke promjene da se dese. Građanski pritisak jedan je od bitnih faktora stvaranja političke volje ukoliko je ispravno usmjeren. Nikakvi parcijalni zahtjevi interesnih grupa ne mogu ništa bitno promijeniti. Samo dva zahtjeva su dovoljna kao simbolični prikaz stanja u društvu, vladavina prava = "Gdje je Mile Radišić?" i generalna inventura = "Gdje su pare?"
Iz ova dva pitanja se mogu izvesti svi ostali problemi sa kojima se susrećemo i uticati na stvaranje političke volje da se isti rješavaju.
Impulsportal
