Iako se čini da su Vučićeve i Konakovićeve namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno je mnogo više od gole želje
Većina ljudi život proživi pravolinijski, po principu “Što bešika zaljulja, to lopata zakopa”. Tom svojom tvrdokornom dosljednošću čak se i diče, ponosni što nikad ne mijenjaju ni mišljenje ni postupke. A bilo bi dobro da se, s vremena na vrijeme, bar malo preispitaju i samokritički sebi zadaju druge kriterije u vlastitom životu. Više bi od toga koristi imali i oni i društvo.
Premda je politika jedno stalno vrludanje, sa čestim promjenama stavova i pravaca djelovanja, i tu su suštinske promjene u mišljenju i ponašanju jako rijetke, iako bi, s obirom na važnost politike po sudbinu kompletnog društva, bilo dobro da u njoj ima više preispitivanja i promjena kolektivnog i pojedinačnog kursa. Iznimki ipak ima, a nekim upravo svjedočimo.
Zanimljivo je iz ovog ugla razmotriti političko-životna preispitivanja, na primjer, Aleksandra Vučića i Elmedina Dine Konakovića, koja su upravo u toku. Prije njih ogromnu ličnu metamorfozu doživio je Stjepan Stipe Mesić, čija politička karijera se može izučavati gotovo kao udžbenik za mijenjanje mišljenja i stavova.
U posljednjih godinu-dvije, s ciljem da se predstavi kao politički golub, mirotvorac, srbijanski lider svašta je lijepoga o sebi rekao, a da niko ozbiljan u to nije mogao da povjeruje. Pa ni u onu njegovu prošlosedmičnu tvrdnju da nikad nije bio četnik, kao ni bilo ko iz njegove porodice. Ako on, na početku političke karijere, nije četnikovao, onda zaista ne znam ko jeste! Jer, da nije, ne bi ga vojvoda Šešelj držao ni na puškomet udaljenosti, a kamoli uz svoju bok.
Bio je u to vrijeme Vučić zajapureni četnik-početnik, bez ikakve sumnje. Ali to ne mora biti čitavog svog života, zar ne. Može se on okrenuti i za kompletnih 360 stepeni, oko vlastite ose, ukoliko iskreno promijeni svoja politička uvjerenja. Preduslov za to je, dakako, samokritičnost. A ona se u Vučićevoj glavi, izgleda, pojavila. Jedna njegova izjava ozbiljno najavljuje mogući veliki salto.
Radi se o priznanju koje je Vučić izrazio u svom autorskom tekstu objavljenom nakon ovodnevne posjete Hrvatskoj. “Sada znam da je moja zemlja platila visoku cijenu za ekstremni nacionalizam” – piše srbijanski predsjednik.
Ova izjava formalno ne liči na bilo kakvo izvinjenje ili priznanje krivice za agresorsko i zločinačko ponašanje Srbije u nedavnoj prošlosti. Suštinski, međutim, ona jeste upravo to. Po mom uvidu, ovo je dosad najozbiljnija samokritika jednog srbijanskog lidera, jača čak i od onih u kojim su se neki Vučićevi prethodnici “izvinjavali” za Srebrenicu i još neke zločine. Osim priznanja da je njegova zemlja potonula u nacionalizam, i to ne bilo kakav nego ekstremni, kojim je nanijeta ogromna šteta u susjedstvu, ovim je izražena i spoznaja da je cijenu tog primitivnog i agresivnog ponašanja platila i njegova zemlja. Srbija je zbog toga postala bjelosvjetsko ruglo, ma koliko novca trošila na šminkanje svog imidža, a nacionalizam je unutar Srbije postao mjerilo poželjnog ponašanja.
Pomenutu izjavu vidim kao najavu politike kojom će Vučić uznastojati da potkreše korijenje srpskog nacionalizma. Uspije li u tome, svima će nam na ovim prostorima biti lakše i ljepše. Ne uspije li, jer tako tešku bolest ne može baš prvi ljekar izliječiti, ipak će, uloženim trudom i dobrom namjerom, isprati bar dio krupnih mrlja sa svojih političkih početaka kojih se, po vlastitim riječima, stidi i koje opravdava mladošću i neiskustvom.
Veliku pažnju ovih dana je izazvala i politička katarza sarajevskog kantonalnog premijera Elmedina Konakovića. Do juče najperspektivniji SDA kadar, odjednom se oturio u hajduke i drvljem i kamenjem osuo po stranci u koju se donedavno zajapureno zaklinjao.
“S merakom ću žrtvovati ne samo poziciju premijera za ovaj proces, žrtvovat ću i političku karijeru, a i mnogo više od toga ako zatreba”, uzvikuje Konaković koji je, nakon 15 godina vjernog službovanja u njoj, SDA prepoznao kao najveće zlo u ovom društvu i državi. Obećava nam da će “izvući na čistac ako Bog da sve ove koji su uvezani u hobotnicu zbog koje stanje u društvu nije ni izbliza onako kako bi trebalo biti”.
Ko zna šta je sve utjecalo na Konakovićev salto, da li samo silni lopovluk koji mu se odvijao pred očima, a u kojem je i sam učestvovao kao vjerni sluga svoje nečasne stranke. U svakom slučaju, njegovo STOP! vrijedno je svakog poštovanja. Na desetine je visokih SDA funkcionera koji godinama znaju isto što i on, ali im ne pada na pamet da za istinu, pravdu i lično iskupljenje, pa i poštenje, žrtvuju unosne karijere kakvu je Konaković sigurno žrtvovao.
Iako u budućnosti, u novom društvu, možda i može napraviti novu karijeru, jedino što od čitave njegove pobune može da ostane možda je samo lično iskupljenje. No, zar je i to malo. Da nije uradio ono što je uradio ovih dana, Konaković bi bio upamćen kao slijepi poslušnik i saučesnik jedne lopovske političke družine. Odvažnošću koju je sada pokazao pridobio je svojevrsni “halal” za sve ono loše što je skupa sa SDA do sada počinio. A zar je to malo?
Pomenuo sam na početku ovog komentara i Stipu Mesića koji je na ovim prostorima napravio najveći politički salto, k tome i dvostruko uspješan. Oprao je sa sebe stare packe, a pritom i izgradio novu veliku političku karijeru. U političkim počecima kao ustaški jastreb i Tuđmanov dečko za prljave poslove, bio je jedan od krivaca za rijeke krvi koje su potekle ovim krajevima. Kasnije je postao protivnik i Tuđmana i nacionalističke politike, zbog čega je dobio javnu amnestiju od mnogih koji su ga prethodno prezirali i osuđivali. Čak se dva puta okitio i funkcijom predsjednika Republike Hrvatske. Rado je viđen gost svuda gdje su ostale strašne posljedice srpskog i hrvatskog nacionalizma. Mnogima se čak i izbrisalo iz sjećanja ko je i kakav je nekad bio Stipe Mesić.
Svoj popravni ispit Mesić je položio. Ko zna hoće li to uspjeti Vučiću i Konakoviću? Iako se čini da su njihove namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno mnogo više od gole želje.
U svakom slučaju, dobrodošli na popravni!