Rumunjski socijaldemokrati jedna su od najuspješnijih stranaka službenog lijevog centra u zemljama Istočne Europe. No model oslanjanja na lokalne moćnike, na kojem su ostvarili ove uspjehe, sada se nalazi pred ozbiljnim izazovima.
edugo nakon što su zatvorena birališta i proglašen katastrofalan poraz rumunjske Socijaldemokratske stranke na izborima za Europski parlament, njihov stranački šef Liviu Dragnea odveden je u zatvor, čime je vjerojatno označen i kraj njegove političke karijere. Osuda na tri i pol godine njegov je kostur iz ormara iz vremena kada je bio na čelu jedne od najsiromašnijih rumunjskih županija. Nije to prvi put da visoki dužnosnik socijaldemokrata završi u zatvoru: još 2012. bivši premijer i predsjednik stranke Adrian Năstase optužen je za korupciju. No on je tada prije pripadao prošlosti nego sadašnjosti stranke. To se za Dragneu ne može reći: on je osuđen u trenutku kada se činilo kako ima sve poluge moći u svojim rukama.
No njegova kontrola nad vladom i najvećom strankom u zemlji nisu bili dovoljni. Neprestani pokušaji u protekle tri godine da osigura zakon o amnestiji, koji bi i njega spasio pravnih problema, pokazali su se kao promašaj. Veliki prosvjedi, otpori u sudstvu, pa čak i opozicija unutar njegove vlastite stranke, nisu spriječili Dragneu da gura svoju amnestiju, ali su ga onemogućili da je provede. Pune tri godine zemlja je bila blokirana samo zbog ovog pitanja. Gledajući sada, čini se da su njegovi očajnički pokušaji ipak bili racionalni. Upravo mu je pravosudni sustav zadao konačni udarac, pa je očito kako bi amnestija za optužbe korupcije dobro došla. S druge strane postavlja se pitanje nije li upravo Dragneino tvrdoglavo inzistiranje na njoj zapravo natjeralo pravosudni sustav da djeluje efikasnije protiv najmoćnije osobe u zemlji.
Sigurno je također da je njegova amnestija – stalno najavljivana, a nikada provedena – uspjela razviti dovoljno animoziteta prema socijaldemokratskoj vladi koju je neslužbeno vodio i dovela naposljetku do njezinog fijaska. U periodu u kojem je ekonomija je cvjetala, opozicija praktički nije postojala, a nije bilo ni nekih većih izraza ekonomskog i socijalnog nezadovoljstva, Dragneini pokušaji uspjeli su toliko poremetiti “moralnu ekonomiju” zemlje da su doveli najveću rumunjsku stranku u najgori položaj još od 1989.
Sve što stranka sada pokušava raditi je distancirati se što je više moguće od Dragnee i njegove ostavštine te ga predstaviti kao neobičnu meteorsku pojavu. Viorica Dăncilă, njegova nekadašnja desna ruka i trenutna predsjednica socijaldemokrata, pokušava zakon o amnestiji opisati kao posljedicu planova jednog korumpiranog samostalnog strijelca koji je svoju volju nasilno pokušao nametnuti nemoćnoj i iznenađenoj stranci. Sve diskusije o ovom zakonu sada su zaustavljene. Iz perspektive liberalnih medija, s druge strane, Dragneina karijera zapravo savršeno ilustrira samu srž Socijaldemokratske stranke. Za njih, oni su nereformirani komunisti koji koriste političku moć da bi sakrili svoju korupciju.
Cijena posredništva
Dragnea je međutim daleko od utjelovljenja ostataka komunističke prošlosti. Prije je proizvod postsocijalističkog perioda, baš kao što je i važan dio povijesti stranke prije nego neka epizodna pojava. Najbolje to pokazuje upravo tvrdoglavost kojom je pokušao progurati zakon o amnestiji: umjesto osobnog hira, amnestija je bila pokušaj da se razriješe unutrašnje tenzije koje dijele socijaldemokrate još od ranih 2000-ih. U tom je periodu Socijaldemokratska stranka polako odustajala od svojih rezervi prema europskim integracijama i tržišnim reformama te se orijentirala prema punom prihvaćanju europske agende, radikalnih privatizacija i deregulacije kapitala. Do promjene je došlo nakon perioda vlasti desničarske koalicije koja je bila suočena sa snažnim narodnim otporom svojoj verziji šok terapije, otporom koji je uključivao val štrajkova i prosvjeda.
Socijaldemokrati se nisu suočili s istim otporom, prije svega zbog kompleksne mreže štićenika o kojoj su ovisili, za razliku od liberalne koalicije koja im je prethodila. Ta je mreža uključivala podjednako sindikalne predstavnike, direktore javnih poduzeća ali i sve veći broj lokalnih “baruna”, kako se obično nazivaju lokalni političari-poduzetnici koji mogu jamčiti potporu stranci u ruralnim područjima. Socijaldemokratska stranka tu je zapravo služila kao posrednik između rumunjske buržoazije, u prvi mah nesklone deregulaciji kapitala, i zahtjeva međunarodnog kapitala koji je tražio “otvoreniju” ekonomiju. Ono što liberalni mediji danas zovu korupcijom bila je zapravo cijena za to posredništvo: često je lokalno pristajanje na neoliberalizaciju podrazumijevalo žmirenje na jedno oko na lokalnu korupciju, sumnjive privatizacije i razvijanje pravih malih “feuda” poput onog kojeg je 2000-ih kontrolirao Dragnea.
Nije nimalo slučajno da je njegov uspon na poziciju središnje figure stranke počeo baš u to vrijeme. On je bio jedan od lokalnih “baruna” u siromašnoj županiji Teleorman i stranačka zvijezda u usponu koja je mogla napredovati u sumnjivim poslovima dok god joj je osiguravala glasove u svojem području. Teško je uopće i zamisliti rumunjsku eurointegraciju bez ovog posredništva koje su omogućili socijaldemokrati. Preko njih su lokalne elite natjerane da se prilagode europskim zahtjevima: ljudi poput Dragnee shvatili su kako bi, umjesto napada na njihovu lokalnu moć, ova internacionalizacija mogla biti i dobra poslovna prilika. Njegove su se poslovne veze, na primjer, iz rumunjske provincije počele širiti u zemlje poput Francuske, Brazila i Paname.
Par koraka unazad
S druge strane, iako su osigurale uspjeh stranke, europske integracije i period visokog rasta 2000-ih, odnosno “doba baruna”, kasnije će proganjati socijaldemokrate, prije svega kroz korupcijske skandale. Čak i kad su uspijevali pobijediti u političkoj ili ekonomskoj utakmici, redovito su gubili u onoj moralnoj. To osobito vrijedi za mlađe generacije srednje klase za koje su se moralni kompromisi stranke činili neprihvatljivima. Izravna posljedica ovog gubitka moralnog kredibiliteta su izborni porazi u periodu 2006.-2010., ali i nedavni poraz na europskim izborima. Jednako važno je bilo i to što su baruni na koje se stranka morala oslanjati počeli igrati izrazito veliku ulogu u stranci. To najbolje pokazuje uspon Dragnee, kao jednog od najvažnijih lokalnih moćnika.
Nije u tom smislu teško vidjeti Dragnein zakon o amnestiji kao pokušaj da se jednom za svagda stavi točka na period koji je, uz sve svoje loše strane, pripremio put za rumunjsku integraciju u Europsku uniju. Predloženi zakon bio je način da se od odgovornosti izuzme lokalna elita koja se osjećala nepravedno napadnutom antikorupcijskim kampanjama posljednjih godina. Ali Dragneina politička vizija bila je puno dalekosežnija: nije samo tražio zakonski oprost, već i punu političku rehabilitaciju lokalne buržoazije. Slijedeći model mađarskog Fidesza ili poljske stranke Prava i pravde (PiS), pokušao je vratiti lokalne elite na kormilo državnih institucija kroz antieuropsku i retoriku protiv stranog kapitala koja kod stanovništva nije bila osobito popularna.
Uzroci neuspjeha ove retorike vrlo su jednostavni: za razliku od Mađarske ili Poljske, koje su imale visoku razinu izravnih stranih ulaganja, Rumunjska tek treba privući strani kapital pa u tom smislu napadi na strani kapital mnogima ovdje ne zvuče uvjerljivo. Uz to, s obzirom na to da oko tri milijuna Rumunja radi u zemljama Europske unije, i napadi na Uniju ispadaju dosta šuplji. Nasuprot PiS-u ili Fideszu, jedini izlaz za rumunjske socijaldemokrate moglo bi biti par koraka unazad: povratak blerističkoj socijaldemokraciji u kojoj se entuzijazam za tržište i strani kapital miješa sa sporadičnim socijalnim benefitima za lokalno stanovništvo.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović