.){kind=link}
Foto: DesignIt/Zoonar/picture alliance
Rezultati izbora inauguriraju novo poglavlje u njemačkoj povijesti. Dugo poslijeratno razdoblje, obilježeno težinom krivnje za holokaust i pokušajem, nikad do kraja uspjelim, ponovnog ujedinjenja Istoka i Zapada, definitivno je završilo i otvara se novo doba koje već nosi mnoge nepoznanice i neizvjesnosti. Za to je dovoljno pogledati sastav budućeg Parlamenta (Bundestag).
Piše: Donatella Di Cessare
Alternativa za Njemačku (AfD) udvostručuje svoju podršku, unija Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Kršćansko-socijalne unije (CSU) sa svojim kandidatom za kancelara Merzom se afirmira, dok Scholzova Socijaldemokratska partija (SPD) tone, plaćajući za svoje brojne dvosmislenosti. Povijesne stranke poput Liberala nestaju, dok Zeleni plaćaju za pogreške koje su počinili posljednjih godina, prije svega za bjesomučnu ratnohuškačku vanjsku politiku. Glasačke kutije nagrađuju Ljevicu (Linke), ljevičarsku stranku za koju glasaju uglavnom najmlađi. Kako god konzultacije tekle, Alternativa za Njemačku će sigurno imati utjecaj i autoritet koji će teško ugroziti sve više poderani “sanitarni kordon” izgrađen oko nje. Moguće je, štoviše, da će ona upravo iz opozicije moći utjecati na odluke njemačke politike.
Nije dovoljno žaliti da u evropskoj zemlji u kojoj je nacionalsocijalizam rođen može do ove mjere oživjeti politička snaga na tragu tih vrijednosti. Možda je došlo vrijeme da se zapitamo što je navelo toliko Nijemaca da glasaju za Alternativu za Njemačku, ne samo na Istoku, nego i na Zapadu u pozamašnim postocima. Uglavnom su to siromašni ili osiromašeni društveni slojevi, pogođeni nedostatkom posla, zabrinuti zbog poteškoća u održavanju pristojnog životnog standarda, zabrinuti za budućnost.
Pitanje imigracije često se spominje i svakako ima važnu ulogu, dok se o ratu u Ukrajini šuti. Pa ipak, Alternativa za Njemačku je izvukla podršku upravo iz rastućeg nezadovoljstva prema vanjskoj politici. Kako da zaboravimo Sjeverni tok 2? Plinovod, ključan za njemačku privredu, uništila je u septembru 2022. skupina ukrajinskih diverzanata. S onu stranu mračnog događaja, već je tada bilo jasno da je Njemačka meta američke vanjske politike. A oslabljena Njemačka znači i razbijenu Evropu.
Jedan od najočitijih rezultata ukrajinskog rata – bez obzira kako tekli pregovori – jest prekid Istočne politike (Ostpolitik) koju je, u različitim oblicima, Njemačka snažno provodila od 1946. Ono što je ostalo od njemačke industrije moglo je udahnuti zrak samo zahvaljujući ruskim energetskim resursima. Vlade su se mijenjale, ali ovaj smjer je ostajao, sve do Angele Merkel.
Eksplozivno punjenje koje raznosi plinovod nije samo simbolično. U prvi mah u Njemačkoj se šuti, ali Alternativa za Njemačku to zna iskoristiti. Je li to filoputinizam? To je ishitreni sud koja nas sprječava da razumijemo velike promjene zadnjih godina. Neposredno nakon ruske agresije, tradicionalne stranke s entuzijazmom su glasale za ponovno naoružavanje, plješćući NATO-ovim odlukama bez razmišljanja o unutarnjim implikacijama. Energetska kriza i recesija su pred nama, ali mi se pravimo da ih ne vidimo. Samoubojstvo se izvršava zahvaljujući tuposti političke klase koja je jednako vezana za vodstvo u Bruxellesu koliko je podijeljena i odvojena od zemlje. To otvara put Alternativi za Njemačku koja ima sposobnost kanaliziranja i usmjeravanja ogorčenosti, lošeg raspoloženja, ljutnje. Što je s njemačkim interesima? A što je s budućnošću Njemačke? Ako se nakon 2015. i ulaska Sirijaca, imigracijom još uvijek može upravljati, novim se ratnim scenarijem oslobađa domino efekt. Postoji Njemačka koja nikada nije zaboravila žestoki poraz iz 1945. godine, kada je najveća vojna i industrijska sila već imala u uzdama Stari kontinent, a postoji i Njemačka bivšeg DDR-a koja nikada nije prihvatila stvarno deklasiranje. Ali duhovi prošlosti ponovno se pojavljuju glavom i bradom zbog kratkovidnosti onih koji imaju političke odgovornosti u sadašnjosti.
Scenarij koji se danas otvara je scenarij velike nestabilnosti, iznad svega zbog kočnice duga koji paralizira privredu. Da bi se to prevladalo, potrebno je promijeniti Ustav, što je moguće samo uz dvotrećinsku većinu u Parlamentu, odnosno glasove Alternative za Njemačku. Time bi se ukinuo sanitarni kordon. Također se očekuje da će najveći dio sredstava biti uložen u ponovno naoružavanje. Žele to gotovo sve tradicionalne stranke, predvođene Merzovim CDU-om. Alternativni scenarij bi bio da vlada proglasi “izvanredno stanje” kako bi uklonila kočnicu. U oba slučaja Alternativa za Njemačku postaje odlučujući činilac. Alice Weidel sada je i te kako svjesna svog potencijala. Štoviše, može računati na javno mnijenje koje se – unatoč uspjehu Ljevice – sve više pomiče udesno.
Scenarij, dakle, ne može biti više uznemirujući: Njemačka naoružana do zuba s jakom neonacističkom strankom. Ali nije li Evropa možda rođena da sve to izbjegne?
Preveo s talijanskog Mario Kopić/ Tačno.net