Foto: AFP / Mandel Ngan
No da patnja u socijalizmu nije prolazila samo kroz želudac, već i kroz srce, predsjednica je potvrdila tužnom pričom o tome kako su ljudi koji su se deklarirali kao Hrvati završavali u zatvoru. Na tu su tvrdnju brojni građani reagirali objavljujući na društvenim mrežama fotografije svojih i tuđih dokumenata iz SFRJ u kojima je kao nacionalnost navedeno “Hrvat”, uključujući i dokumente predsjednika te države Josipa Broza Tita.
Ako su pojedini raniji gafovi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – poput kršenja protokola na NATO-samitu kako bi se približila Donaldu Trumpu – potaknuli mnoge u Hrvatskoj da se zabrinu za predsjedničinu reputaciju (a onda i reputaciju cijele zemlje), jučerašnji intervju austrijskom Kleine Zeitungu potaknuo je mnoge u zemlji da se zabrinu za njezino mentalno zdravlje. Možda je najviše pažnje privukla njezina dirljiva ispovijed austrijskim novinarima o patnji koju je proživjela pod komunizmom, kada je morala “vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”. Predsjednica nažalost nije pojasnila kojoj je to instituciji 22 milijuna državljana SFRJ tjedno prijavljivalo osobnu potrošnju kruha, niti je Bilten uspio pronaći sugovornika među državljanima te bivše države koji bi potvrdio sličnu proceduru, iako je više njih osjetilo potrebu da naglase da u toj državi barem nisu bili “kruha gladni”.
Slično je traumatično iskustvo predsjednica imala i s jugoslavenskim socijalističkim jogurtima, odnosno jogurtom, jer se u socijalizmu – tvrdi predsjednica – nije moglo birati između “raznih vrsta” tog mliječnog proizvoda. Vrijedni domaći novinari potrudili su se provjeriti i ustvrdili kako je u vrijeme predsjedničinog djetinjstva na domaćem tržištu postojalo “bar 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira”. Ovom podatku dodajmo i to da je bogatstvo jogurta bilo proizvod domaće industrije mlijeka, koja je u međuvremenu u velikoj mjeri uništena ili prodana kako bi služila za domaće brendiranje uvoznih proizvoda. Tijekom 1970-ih i 1980-ih broj muznih krava u Hrvatskoj kretao se “između 610 i 650 tisuća”. Danas je taj broj jedva 160 tisuća. U predsjedničinu obranu možemo navesti samo to da ona vjerojatno ipak ima istančaniji gurmanski ukus od nas ostalih, pa su i prehrambeni zahtjevi veći, što su u više navrata potvrdili astronomski iznosi koje Ured predsjednice troši na egzotičnu hranu.
Laž kao sustav
No da patnja u socijalizmu nije prolazila samo kroz želudac, već i kroz srce, predsjednica je potvrdila tužnom pričom o tome kako su ljudi koji su se deklarirali kao Hrvati završavali u zatvoru. Na tu su tvrdnju brojni građani reagirali objavljujući na društvenim mrežama fotografije svojih i tuđih dokumenata iz SFRJ u kojima je kao nacionalnost navedeno “Hrvat”, uključujući i dokumente predsjednika te države Josipa Broza Tita. Zapravo, SFRJ je imala neobičnu opsesiju s popisivanjem nacionalnosti svojih građana. To je bila reakcija na stvarna ograničenja koja su postojala po pitanju etničkog izjašnjavanja u periodu prije socijalizma, kao i pokušaj da se uvažavanjem etničke raznolikosti u institucijama smire međunacionalne tenzije. U svakom slučaju, etnicitet se uvijek navodio, pa je tako na području SFRJ 1971. godine živjelo više deklariranih Hrvata nego što ih danas živi na područjima svih država nastalih njezinim raspadom. O tom pitanju pametnome dosta.
Ako je na taj način uspjela austrijskoj javnosti mistificirati i egzotizirati povijest vlastite zemlje, treba li ikoga čuditi da je po pitanju današnjih izbjeglica izgovorila niz tvrdnji koje demantira čak i najpristupačnija statistika. Ili smo možda naivni u vjerovanju da uloga državnika nije da lažima dižu rasističku histeriju, već rješavaju probleme najbolje kako umiju? I ovdje se ne radi o tome da je predsjednica ikoga osramotila. Po sramotnom ponašanju konkurencija među njezinim kolegama je ionako prevelika za to. Radi se to tome da je laž normalizirana kao sustav. Predsjednica ne može smisliti koju bi ulogu Hrvatska imala unutar Europske unije osim da brani bijelu, kršćansku Europu od imaginarne arapske invazije. Ona ne može smisliti ni jednu prednost koju je ovoj zemlji donijela tranzicija osim fantaziranog bogatstva jogurta i novoizborene slobodne konzumacije kruha. Ona naposljetku ne može smisliti ni koja bi točno bila uloga predsjednice u zemlji ograničenog suvereniteta, koja čak i za sanaciju vlastitog brodogradilišta treba čekati dozvolu iz Bruxellesa.
Predsjedničina najvažnija ustavna uloga je da “sukreira vanjsku politiku”. Ali hrvatske vlasti jedva da sukreiraju i domaću, a kamoli vanjsku politiku, u kojoj su dužni slijediti “zajedničku europsku politiku”, koju samostalno kreiraju velike zemlje. Stoga ne čudi da se Ured predsjednice u osnovi sveo na najskuplju turističku agenciju u zemlji. Druga ustavna uloga predsjednice je da predstavlja Republiku Hrvatsku. I tu se zaista treba priznati da se ta uloga uspješno obavlja. Njezini gafovi, nebuloze i njezina besramnost kao predstavnice političke elite doista dobro prezentiraju gdje smo i što je od nas i ove zemlje ostalo. A ujedno i zašto ovako više ne ide.