Hrvoje Ivančić javlja iz Damaska: Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kada sklapa pakt postalo je teško pratiti i najupućenijim analitičarima. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaska pod okupacijom odnosno dijelove u kojima se vode borbe, lako bismo došli do zaključka da je grad okružen. Na terenu međutim stvari funkcioniraju drukčije, jer ovdje se radi o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz sasvim normalno funkcionira na liniji razgraničenja.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Sjedimo i ispijamo kavu s pogledom na kamp Jarmuk koji se nalazi samo sedam kilometara od centra Damaska. Od njega nas dijeli asfaltirana ulica kojom prolaze automobili, motori i pješaci. Iz neposredne daljine čuju se pucnjevi, rafalna paljba. Nisu to zvukovi borbe već slavljenje šehida, odnosno mučenika koji se sprema pokucati na vrata raja. Ubijen je pripadnik palestinske milicije koja se zajedno s Sirijskom arapskom vojskom bori protiv islamističkih ekstremista unutar kampa. Vojnici nose lijes i u povorci izvikuju njegovo ime kao ono “koje je Allahu milo”. Pucaju u zrak, puni su gnjeva. Na trenutak je teško razabrati gledate li TV-kanal ili se to uistinu događa pred vašim očima. U vremenu kada se ratovanje pretvara u reality show, kada militanti raznih provenijencija snimaju i najsitnije detalje, teško je razlučiti stvarnost od fikcije.
Povorka se povlači, prolaze dok mi Muhammed toči još jednu kavu. Poslije nekoliko trenutaka nastaje nova strka, na lice mjesta stiže hitna pomoć. Sajperist pobunjeničke milicije, iz smjera kampa, ranio je dječaka od trinaest godina u bubreg.
Svjetina se razišla, kava se ispila i život je krenuo u revijalnom tonu. Barem za Bliski istok. Tu sam napokon shvatio prave riječi mojeg palestinskog kolege kada je rekao: “Ne brini. Ovdje u jednoj ulici ratuju, a u drugoj na terasi piju kavu. Navečer kad završe, zajedno igraju playstation.” Ton kojim je to izgovorio bio je ciničan i duhovit, ali realnost je daleko od toga. Realnost je daleko krvavija od video igrice.
Najžešće borbe u blizini Damaska vode se u palestinskom kampu Jarmuk, samo sedam kilometara od centra. U kamp su početkom travnja ušli borci ISIL-a, a kako se to točno dogodilo, još nije sasvim jasno. Kamp je osnovan 1957. i praktički funkcionira kao država u državi, s vlastitom samoupravom. U nazivu kamp, ali de facto dio grada. To je jedan od mnogih palestinskih kampova u regiji i najveći u Siriji.
Na početku sukoba Sirijska oslobodilačka vojska i Sirijska vojska sklopile su sporazum o neutralnosti kampa. Tako je ostalo sve donedavno kad u kamp ulaze ISIL-ovi borci koje su navodno iz južnog predgrađa Hadžar al-Aswad pustili borci Fronta al-Nusra. Sirijska vojska, koja se nalazi na ulazu u kamp, sklopila je sporazum s palestinskim milicijama, a oni su po posljednjim informacijama u potpunosti istisnuli ISIL, iako je istinitost podataka vrlo teško provjeriti zbog fluidnosti vojnih skupina.
“Problem i dalje ostaje Front al-Nusra koji sada kontrolira veći dio kampa, a tijekom sukoba s ISIL-om bili su neutralni. Iako je ISIL istisnut, teško je reći koliko boraca iz pojedine grupe boravi u kampu. Neki stanovnici kampa pridružili su se opoziciji dok je većina stala na stranu Vladinih snaga”, govori general Džamal u zapovjednom stožeru na samom ulazu u kamp.
General kaže kako su civili u kampu uglavnom obitelji čiji sinovi se bore na strani islamističkih militanata. Činjenica je da oni pate od svakodnevnog granatiranja od strane Sirijske vojske, ali isto tako je činjenica da je većina stanovnika kampa Jarmuk napustila prostor još prije dvije godine kad su borbe počele.
U kampu Jarmuk
Sirijska vojska nalazi se na sjevernom ulazu u kamp. Tu je njihov glavni stožer. Tek desetak metara u samu unutrašnjost združena je uprava palestinskih snaga koje surađuju s vojskom. Djeluje kao da prelazite državnu granicu. Na razrušenim ulicama primjećujem rakete ruske proizvodnje, kaćuša.
S druge strane kampa, tek preko ulice, mnoštvo je Palestinaca koji su domove napustili još prije dvije godine, u vrijeme prvih borbi. Nekolicina njih na ulici su podigli šator, kao simbol želje za povratkom u svoj dom, u palestinski kamp.
“Prije dvije i pol godine bio sam prisiljen, s desecima tisuća drugih građana, napustiti svoj stan. Žena, ja i devetero djece uzeli smo najosnovnije stvari i izašli iz kampa. Otad sjedim ovdje na ulici i gledam kamp svakoga dana, očekujući završetak borbi i povratak”, objašnjava Muhamed (55) i pokazuje preko ulice, na kamp.
Muhamed je u jednom trenutku bio dio delegacije posrednika u pregovorima s Al Nusrom u kampu.
“S njima smo dogovorili primirje, ali poslije tri dana oni bi ga prekršili i tako nekoliko puta. Teško se s njima dogovoriti.”
Iako je većina stanovnika izašla iz kampa, prema riječima generala Džamala, ondje ih je još oko šest tisuća.
Humanitarne organizacije, ponajviše UNRWA, dostavljaju pomoć, ali ni njihov ulazak nije siguran zbog opasnosti od snajpera.
“Dok smo pregovarali s Frontom al-Nusra vidio sam jako puno stranih boraca, od kojih je desetak bilo iz Bosne. Teško je reći u kojoj se formaciji bore, barem što se tiče kampa Jarmuk. Iako su Nusra i ISIL u ostatku zemlje u sukobu, u kampu militanti često ujutro nose jednu zastavu, a popodne drugu. Govori se da je ISIL istisnut iz kampa, ali možda su samo spalili zastave i uzeli druge”, govori Muhamed ispred kampa, u malenom privremenom šatoru razapetom između dva stabla s pogledom na Jarmuk.
Petsto metara dalje od kampa, u smjeru grada, život se događa u klasičnom ritmu ulične strke i buke. U parkovima i kavanama sjede vojnici očekujući poziv na front. Po prišivcima na uniformi prepoznajem pripadnike Sirijske vojske, milicije stranke Bat, NDF-a (Nacionalne obrambene snage) i libanonskog Hezbolaha.
Danas je teško reći koliko Damask ima stanovnika. Prema službenim podacima tri milijuna, ali ta brojka odavno je prijeđena. Prije deset godina izbjeglicama iz Iraka, a danas prognanicima iz Sirije. Neki su se doselili iz udaljenih krajeva, a drugi iz predgrađa u kojima se vode borbe za glavni grad. Pun kao košnica, s jedinim izlazom u inozemstvo prema Libanonu udaljenom sedamdesetak kilometara, Damask se odupire žešće nego ikad.
Od početka sukoba u Siriji, 2011. godine, teritorij zemlje je mrcvaren, izrovan od stotina tisuća granata, gradovi prelaze čas u ruke pobunjeničkih skupina, čas u Vladine, a borbe se vode za svaku kuću, svaku zgradu i ulicu. Pobunjeničke skupine, od kojih su najveće ISIL odnosno “Daeš” (ime na arapskom jeziku) i Front Al-Nusra drže veliki komad Sirije. ISIL praktički vodi paralelnu vladu iz istočnog grada Rake. Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kada sklapa pakt postalo je teško pratiti i najupućenijim analitičarima. U svakom slučaju ni glavni grad nije pošteđen borbi i razaranja. Trenutačno se nalazi na jednoj trećini teritorija koji kontroliraju vladine snage tj. Sirijska arapska vojska i odane joj milicije poput Hezbolaha, naoružanih formacija stranke Bat, Fronta za oslobođenje Palestine. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaka pod okupacijom odnosno dijelove u kojima se vode borbe, lako bismo došli do zaključka da je grad okružen. Na terenu međutim stvari funkcioniraju drukčije, jer ovdje se radi o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz npr. sasvim normalno funkcionira na liniji razgraničenja; autobusi prolaze cestom koja predstavlja granicu i siječe kvart na dva dijela.
Južna predgrađa donedavno su bila mirna kao posljedica primirja Sirijske vojske (SAA) i Sirijske oslobodilačke vojske (FSA) da bi ponovni sukob planuo u palestinskom izbjegličkom kampu Jarmuk u koji su se infiltrirali pripadnici ISIL-a. Na sjeveru se borbe vode u predgrađu Duma, a na istoku u Džobaru i Harasti. Pri izlazu iz grada razrušena su naselja, zgrade sravnjene sa zemljom, bez trunke života. Prevlast u zraku vladinim snagama omogućava konstantno bombardiranje pobunjeničkih područja ili kako je to objasnio jedan sirijski službenik: “Zgrada iz koje izađe i jedan pobunjenički metak bit će sravnjena sa zemljom.”
Homs, grad duhova…
U sto pedeset kilometara udaljenom Homsu militanti su se ukopali u samom srcu staroga grada. Okruženje je trajalo pune dvije godine kad su se sporazumno povukli. Iza njih je ostao grad duhova, betonski zidovi puni rupa i pokoji pas koji kopa po smeću. Protest protiv režima odavno se pretvorio u agresiju islamističkih skupina na sekularni sirijski sustav i na njegove stanovnike.
Kakva god situacija bila, Damaščane je teško odvojiti od njihove velike ovisnosti, a to je boravak u kavanama uz čaj, kavu i nargilu. Kad bi vas ovdje netko teleportirao, teško da biste mogli zaključiti da se samo šest kilometara od centra vode borbe do zadnje kapi krvi. Damask, poznat po životu koji se odulji duboko u noć, ipak se smirio. Već u deset sati navečer ulice postaju prazne. Jedino automobili jure do svojih odredišta. Kada se u neradne dane i promet smiri, ulicama odjekuje simfonija agregata uključenih zbog konstantnih nestanaka struje.
“Sad je još dobro. Prije pola godine struju smo imali samo tri sata dnevno”, objašnjava Mohamed (45) koji radi kao recepcionar, a doselio se iz južnog predgrađa Damaska zbog ulaska pobunjenika.
Snajpersko gnijezdo iznad Homsa
“Ljudi jednostavno nemaju dovoljno novca i bore se da prežive do kraja mjeseca. Zbog toga su ulice noću prazne, a ne toliko zbog sigurnosti, jer mislim da je grad dosta dobro osiguran. Patrole su na svakom uglu. No cijene su svakim danom sve više. Cijene struje, benzina, hrane rastu, a plaće se smanjuju. Prije rata dolar je vrijedio pedeset funti, a danas je dvjesto pedeset”, kaže Mohamed.
Preslikana situacija iz svakog grada koji je osjetio strahote rata. Gotovo u svakoj ulici su kontrolne točke i betonske blokade. Sirijske zastave izvješene su na svakoj zgradi, dućani su oslikani simbolima zemlje. Osjeća se jedinstvo i želja za povratkom u normalu. Svi se nadaju da će rat uskoro prestati. Vjera u vojsku je velika.
U trenutku dok Vlada kontrolira tek trećinu zemlje, na tom se prostoru nalazi dvije trećine stanovništva. Ujedno se radi i o najplodnijoj zemlji pa Sirija, nekad veliki izvoznik hrane, još uspijeva prehraniti svoje stanovništvo. Prognanici koji borave u kampovima dobivaju donacije i od humanitarnih organizacija.
Hrana je u Damasku i dalje jeftina, ali kome se plaća u roku od četiri godine smanjila nekoliko puta, bitna mu je svaka funta. Štedi se i na sitnicama. Proizvođači hrane oko Damaska susreću se s brojnim problemima u proizvodnji, ali i distribuciji.
“Hranu kupujem od uzgajivača u selima oko Damaska. Osim što je cijena goriva visoka, prijevoz umjesto jednog sata traje četiri i više. Sve to povisuje cijenu, što se odražava na prodaju. Ljudi detaljno važu što će i koliko kupiti. Zarada je bitno manja nego prije rata”, govori Nidal (30), prodavač na tržnici koji svakodnevno od ranih jutarnjih sati, riskirajući život, putuje iz sela u grad.
Souk (bazar) pokraj Umejadske džamijie u Damasku
“Seljacima je ponekad onemogućeno proizvoditi hranu zbog borbi koje se vode u njihovoj blizini, ali i zbog nedostatka vode. Neke namirnice, poput korijandera, popele su se s pet funti na trideset i pet”, objašnava Nidal.
Raka je glavni grad tzv. Islamske države, odnosno terorističke organizacije koja drži trećinu Sirije, načelno istočni dio. U njoj su se dogodila brutalna pogubljenja novinara odrubljivanjem glave. S ruba predgrađa Džobar, na istoku Damaska, svakodnevno polaze busevi u razne dijelove Sirije, a čak pet autobusa za Raku.
U početku je izgledalo kao bizarna šala, ali pogled na stajalište i na golemi natpis na arapskom “Al-Raka” uvjerio me da stvar uistinu funkcionira. Zakleti neprijatelji ratuju, civili putuju i bave se svojim poslom.
“Put do Rake (udaljene 400 kilometara op.a.) traje osam sati. Prolazimo tridesetak kontrolnih točaka. Neke su Vladine, a neke ISIL-ove. Na dan tim putem prođe oko dvjesto putnika, što zbog posla, što zbog posjeta rodbini i prijateljima”, kaže jedan od putnika, Mohamed (32) koji radi kao inženjer. Tim poslom bavio se i prije ulaska ISIL-a u Raku. “Život se promijenio i nemamo drugog izbora nego prilagoditi se”, dodaje.
Radman (40), također jedan od putnika, kaže kako je sve puno zabrana, nema interneta, a televizija je moguće gledati samo u svojoj sobi. Vjerska policija patrolira i kažnjava. “Zbog pušenja cigareta bičem su me tukli punih deset dana. Zato kad dođem u Damask, s guštom zapalim”, kaže.
“U gradu je puno stranih boraca. Dolaze iz Tunisa, Turske, Italije, Egipta, s Kavkaza. Žena mi je poginula u američkom bombardiranju koje se događa svakih nekoliko dana”, kaže Hamad (55) prije ulaska u autobus koji će svakog trena krenuti u crno srce ISIL-ove organizacije terora.
Nitko od putnika ne želi stati ispred kamere, a vozač mi zabranjuje fotografiranje logotipa na autobusu. Kaže kako ne bi htio da ga primijete u stranim medijima i prišiju mu kaznu bičevanjem.
Situacija u kojoj se nalazi Sirija bez presedana je najkompliciraniji sukob na Bliskom istoku, posrednički rat u kojem više ne znamo tko koga podupire. Naftom bogate zaljevske zemlje kao da su u početku imale svaka svoju grupu na terenu pa je dolazilo do zbrke i međusobne borbe među militantima. Također, simptomatično je da se SAD u zračne napade na položaje ISIL-a uključuje upravo kada su spomenuti zaprijetili kurdskom dijelu zemlje, inače energetski najbogatijem i strateško vrlo važnom. Znamo da Ujak Sam ništa ne daje džabe, pa tako ni vojnu pomoć.
Islamističke brigade odavno su ukrale prosvjede u Siriji. Da je režim svoju ulogu u početku odigrao humanije, sjeme islamističkog zla istrunulo bi u pijesku istočne pustinje. Ovako je pustinja postala plodno tlo.
Četiri milijuna Sirijaca živi van zemlje, u kampovima u Jordanu, Turskoj i Libanonu. Većina ih je izbjegla zbog straha od vladinih snaga na samom početku rata 2011. U kampu Minija 35, kod grada Tripolija u Libanonu, Ahmed (35) iz sela Al Ashrani pored sirijskog grada Hame govori kako je cijela njegova obitelj izbjegla zbog straha od sirijske vojske.
“Odveli su svakoga tko je prosvjedovao protiv režima. Mnoge nikad nismo vidjeli, pretpostavljamo da su mrtvi.”
Ahmed je krenuo s pričom kako su ubrzo poslije prvotnih demonstracija u selo ušli pripadnici ISIL-a i vrbovali mladiće za borbu. Neki su prešli u njihove redove.
Režim je okrenuo svoj stav i, barem prema javnim istupima, krenuo putem pomirbe zavađenih sekti. I danas, u petoj godini rata, kada upitamo izbjeglice koji su otišli zbog straha od režima bi li se voljeli vratati, većina će odgovoriti potvrdno.
Ahmed, čija djeca u kampu trate svoju mladost učeći jedino čitati i pisati, danas podupire sirijsku vladu u borbi protiv međunarodne islamističke prijetnje u obliku dobro organiziranog ISIL-a.
Iako moj kolega novinar s početka priče kaže kako je realnost Bliskog istoka konstantni rat za neke tuđe profite, kako “oni ujutro ratuju, a navečer zajedno igraju playstation”, stanje na terenu bitno je drugačije od video igre, barem u onom najbitnijem. U stvarnosti svatko ima samo jedan život.
Izvor: H-ALTER