Foto: AFP
Središnja tema svjetskih medija proteklih dana bila je debata među kandidatima za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država: Donalda Trumpa i Kamale Harris. Pored suhih izvještaja, značajan prostor su dobile i procjene o pobjednici debate.
Piše: Marko Kostanić
Većina komentatora prednost daje Harris, ali nisu baš sigurni korespondira li njihova procjena s onom neodlučnih birača ili onih fantomskih medijalnih birača. Svašta je u samoj debati bilo izrečeno i nećemo se baviti svim tim aspektima, a ni kazališnom kritikom koja inače dominira u procjeni pobjednika. Kratko ćemo se samo osvrnuti na jedan moment čiji bi slojevi mogli igrati relevantnu ulogu i van same Amerike, premda se na prvu čini da se radi o lokalnoj patologiji.
U posljednjih desetak godina diljem takozvanog zapadnog svijeta u političkoj areni smo mogli uočiti prepoznatljivi obrazac. Ekstremno desnim strankama rasla je popularnost, a smatralo se da se taj rast prvenstveno zasniva na isključivim i rigoroznom migracijskim politikama i ksenofobnoj retorici. Stranke centra su taj trend pripisivale nekakvom autonomnom i spontanom ideološkom kretanju biračkog tijela kao takvog i odlučile prisvojiti tu politiku i retoriku, samo u nešto pristojnijem i tehnokratskom tonu. Kao što znamo, taktika nije polučila priželjkivani rezultat, a razlog nije naročito enigmatičan: zašto bi ljudi birali kopiju umjesto originala? Pogotovo ako ta kopija ne mijenja ekonomske politike koje su pridonijele statusu migracija kao ključnog problema ili barem ispušnog ventila.
Debata Trumpa i Harris dala je naslutiti da bi se u skoroj budućnosti mogao nametnuti različiti obrazac odnosa između desnice i centra kad su u pitanju migracije, ali sa sličnim ili istim ishodom po one koji migriraju. Trump je, naime, tijekom debate dodatno proširio “vijest” koja je već kolala američkim eterom, a koja kaže da pripadnici haićanske zajednice u Springfieldu takozvanim običnim Amerikancima otimaju kućne ljubimce, prvenstveno mačke, i jedu ih. Priča zvuči, naravno, sasvim sumanuto, ali tu se ionako, barem kad je u pitanju desnica, nalazimo na terenu koji nije razvio imunitet na povišene stupnjeve fikcije. Međutim, izostanak imuniteta nije ovdje ključni problem. Taj se ključni problem krije u manevarskom prostoru koji političkom centru ostaje na raspolaganju kad su u pitanju migracijske politike.
Sama Harris se na Trumpovu priču iskreno nasmijala sugeriravši time publici o kakvoj se bedastoći radi. Ali upravo takve bedastoće pružile su njoj tijekom debate, a i pružat će ostalim političarima centra, prostor da zadrže striktne i ksenofobne migracijske politike, a da pritom ne ugroze imidž umjerenih političara koji se naprosto prilagođavaju društvenoj realnosti. Ako to prilagođavanje pretpostavlja brutalne politike na granicama, onda pretpostavlja. Mi smo za razliku od Trumpa i njegovih suradnika i simpatizera normalniji i ne baratamo suludim pričama o tome kako Haićani jedu mačke. Mi samo poručujemo globalnom proletarijatu s juga: neka jedu mačke.
