Tužilaštvo BiH u posljednje dvije akcije je na plastičan način oslikalo opravdanu sumnju mnogih u svoj politički a ne pravedni karakter, stavljajući sebe u položaj rušilačkog faktora cijelog jednog sistema koji bi trebao biti inkluzivan i od kojeg direktno zavisi zapadni eksperiment koji se zove samostalna, održiva i pravna država BiH
Autor: Impuls
Komandna odgovornost za početnike
Ne stišava se bura oko hapšenja HVO branitelja i generala iz Orašja. Simboličko hapšenje na vjerski praznik u kojem je uhapšeno i lice koje je bilo zamjenik komandanta SIPE i koje je prošlo sve sigurnosne provjere u zemlji, trebalo je osim cjelokupne vlasti države Hrvatske na noge dići i svakog stanovnika BiH koji ima i trunku “soli u glavi”. No činjenica da se to nije dogodilo odražava samo sliku u kakvom apatičnom društvu mi danas živimo ili životarimo bolje rečeno.
Da se razumijemo zločin je zločin, svi moraju da odgovaraju za iste i na nama je da se svaki dan borimo i istrajavamo u tome da svi zločinci budu izvedeni pred lice pravde.
Međutim, metodologija rada i utvrđivanja efektivne odgovornosti za počinjena djela, makar što se tiče Tužilaštva BiH je apsolutno poražavajuća.
Razloga zašto je to tako ima mnogo, ali sve ukazuje da je glavni kočničar politika odnosno politička manipulacija procesima koji sada vode čak i do ratnih zločina, iako se uticaj ranije vezao isključivo za privredni kriminal.
Pitate se kako je to moguće? Pa vrlo jednostavno. Cjelokupni sistem kaznene politike za ratne zločine se temelji na komandnoj i izvršnoj sumnji za izvršena djela. Imajući u obzir da su svi zločini izvršeni periodu 91-95 i da su bili pod juridikcijom Krivičnog zakona bivše SFRJ, izvršenom analizom haških tužilaca krajem 1997. godine došlo se do zaključka da je taj zakon izuzetno blag kada su u pitanju ratni zločini, a posebno u dijelu koji određuje sankcije za “komandnu odgovornost” i da se prema tome on mora promjeniti, pa je 2003. godine donesen Krivični zakon BiH.
Promjena zakona imala je za posljedicu katastrofalne postupke u kojima su optuženi zahtjevaći pravo pogodnosti suđenja po blažem, socijalističkom zakonu, na međunarodnom sudu za ljudska prava dobili znatno blaže kazne ili glatko bili oslobođeni drakonskih kazni, uz nerjetko automatsko puštanje na slobodu.
To u praksi znači bacanje u vjetar silnih novaca, iscrpljivanje svjedoka u tim slučajevima kao i potpuno urušavanje kredibiliteta institucije, koja će nakon toga početi sa lutanjima u vidu imenovanja tužilaca za koje ćemo kasnije doznati da bez problema sređuju amnestije predsjednicima političkih stranaka.
A postulat optužbe za komandnu odgovornost će doći kao dobra isprika za selektivno hapšenje svih ljudi koji su imali neku ratnu biografiju. Da nije tužno bilo bi jako smješno.
Načelnik općine
Ako je cirkus riječ koja opisuje stanje u državnom tužilaštvu, šta tek reći za kantonalna tužilaštva?
Recimo tužilaštvo kantona Sarajevo je izvelo akciju u kojoj je uhapsilo osobe koje se terete da sum oštetile općinski budžet, ni manji ni više nego za milion maraka, a nije tom prilikom priveden načelnik općine koji je bio direktni sudionik tog “poslovnog aranžmana”!
To je vjerovatno smješnija stvar od činjenice da je čovjek sa podnesenom krivičnom prijavom tom tužiteljstvu rahat bio predsjednik Federalnog zavoda za zradstveno osiguranje, ministar u Vladi Bosansko-podrinjskog kantona, te kandidat na prošlim općinskim izborima.
Mogli bi smo i dalje, slučaj za slučajem, ali to bi bila cijela knjiga ili niz knjiga, da popune cijeli regal. Pravosuđe je najvažniji stub pravne države, a tužilaštvo njavažniji stub pravosuđa.