Foto: Print skrin
Jedna od najbesmislenijih izbornih kampanja privodi se kraju. Kako je to običaj u samom finišu, na scenu stupaju i televizijske debate, kao jedan vid kopiranja demokratskih standarda sa zapada, koji bi potencijalnim biračima omogućio bolji uvid, kome mogu dati svog glas.
Piše: Muhamed Kovačević
A sada spektakl
Ipak, pored dobre volje televizijskih kuća, da i na taj način približe već odavno poznate političke ličnosti, sami akteri (političari) i nemaju baš neku kulturu dijaloga, odnosno sučeljavanja s protukandidatima, gdje bi u formatu televizijske emisije prezentovali svoje ideje i vizije. U stvari, pravilnije i tačnije bi bilo reći, da ovdašnji političari nemaju običaj da poštuju novinare, koji rijetko znaju raditi svoj posao, pa postaviti i neko neugodno, a ne već unaprijed poslano pitanje. To je na svojoj koži najbolje osjetio urednik emisije Pressing – Amir Zukić, koji je na televiziji N1 pokušao da organizuje televizijsku debatu, prije svega kandidata iz reda bošnjačkog naroda, i doživio debakl. Potencijalni najdraži gost, za kojeg je sigurno urednik Zukić imao pripremljena intrigantna pitanja – nije se pojavio. Drugi učesnik, očigledno vidno nezadovoljan činjenicom da se ovaj prvi nije pojavio, odlučio je da napravi skandal, javno se popiša na svoje potencijalne kandidate, izvrijeđa trećeg kandidata i demonstrativno napusti studio. Na kraju se emisija konceptirala na jedinom preostalom trećem kandidatu, koji je maksimalno koristio prostor, govoreći da on „ne da“ da svi budemo neotesani kao ova prva dvojica. Naravno, socijalne mreže su poludjele. Kandidat koji je napustio studio (Denis Bećirović) doživio je javni linč, praveći polarizaciju u opoziciji na „za i protiv“ njegovog čina, što je na kraju završilo kao obični dnevnopolitički skandal.
Predsjednički nefluidni engleski
Znači, na drugoj televiziji, koja će igrom slučaja biti i „javni servis“, u kojoj je opet igrom slučaja, direktor veliki sipmatizer jedne vladajuće stranke, pojavili su se ponovo sljedeći kandidati:
- Bakir Izetbegović, budžetski milioner, koji je na budžetu od samog završetka rata (znači skromnih 26 godina), koji je već dva puta bio izabran u predsjedništvo BiH i koji se u smiraju svoje političke karijere ponovo zaželio iste fotelje;
- Denis Bećirović, također budžetski milioner, sa skoro dvodecenijskim stažom u parlamentarnoj skupštini BiH. Već jednom poražen u trci za ulazak u predsjedništvo BiH, od realno slabijeg protukandidata, kao izbor „ujedinjene“ opozicije, pretendent na jednu za njega ipak drugačiju fotelju;
- Mirsad Hadžikadić, stranac, objektivnom posmatraču potpuno nelogična i neshvatljiva pojava, samostalni kandidat, koji je svjestan da nema nikakvu šasnu, baš kao što je nije imao ni na prošlim izborima, ali očigledno gladan fotelje kao i prethodna dvojica.
I cirkus je počeo. Uobičajna izlaganja i pričanja bajki, posebno od strane Izetbegovića, čija je stranka a samim tim i on kao njen predsjednik, sinonim za korupciju i kriminal, do pričanja bajki od strane Hadžikadića, koji je u ovoj debati služio kao razređivač, čisto onako da vam ne bude previše gadljivo, nakon što odslušate Izetbegovića. Bećiroviću bi bilo bolje da nije ništa ni govorio. I to je sve značajno što treba znati o ovoj debati. Stručna analiza prezentacije i ponašanja ljudi, koji su na političkoj sceni preko 20 godina, jednako je relevantna kao nedolazak kandidata iz reda hrvatskog naroda na istu pomenutu televizijsku debatu. Naime, Željko Komšić je odbio doći u emisiju, jer je gospođa Borjana Krišto imala „već preuzete obaveze“. Ipak narod, kao masovni recipijent željan skandala, imao je šta da vidi. Bez obzira što smo uglavnom navikli da stvari koje se dešavaju u BiH, u iole uređenijim društvima i državama nisu moguće, važno je napomenuti, da se Bakir Izetbegović hvalio, kako on od svoje plate „direktno“ pomaže sirotinji. Ništa tu čudno ne bi bilo, da sam Izetbegović nije profesionalni političar, koji bi morao znati, da svaka transakcija budžetskog novca, kojeg primaju političari, mora proći obaveznu administracijsku proceduru, odnosno uplata mora ići transakcijskim putem, nikako direktnim, jer je to najočigledniji primjer mita i korupcije! Bećirović koji za sebe voli reći da je naučnik, demonstrirao je očigledno nevladanje stranim jezikom, a Hadžikadić je suparničkog kandidata (Izetbegovića) oslovljavao s „predsjedniče“, ocjenivši njegovu vještinu vladanja stranim jezikom s „razumljiv, ali ne i fluidan“.
U oktobru ništa novo
Najbesmisleniji izbori se polako približavaju. Situacija je prilično jasna, izborni rezultati što se tiče Federacije su očigledni i jasno vidljivi. Na federalnom nivou, postavlja se pitanje koja će se stranka pridružiti sadašnjoj koaliciji SDA, HDZ, SBB i DF, u konačnom pokušaju formiranja vlasti, nakon pune četiri godine pravnog vakuuma i političke blokade. Ulog je uistinu velik, ali opcija je jako malo. Odlučivat će se između svezelene koalicije, koju bi s nabrojanim strankama činila grupa SDA odmetnika, koja se sada zove NiP, odnosno recikliranja tzv. „hajneken“ koalicije iz 2014. godine, kada se veseloj družini pridružila tzv. socijaldemokratska partija. Znači, koja god od ove dvije stranke uđe, treba da zna da im je to konačan kraj i da će onda postati društvo jednog lica, kao što je to danas Stranka za BiH, odnosno Platforma za Progres. Mnogo zanimljivije bi moglo biti na nižim nivoima. Pogotovo, recimo, u kantonu Sarajevo, gdje očajni SDP i vrlo loša Naša stranka imaju jako slabu i nedovoljnu kampanju. Taj prostor vrlo lako bi mogle iskoristiti „male stranke“ kao Stranka za BiH ili bismo čak mogli gledati uskrsnuće posrnulog DF-a, što bi onda značilo da bi trenutačna sarajevska trojka, koju čine NiP, NS i SDP, mogla da okonča svoju saradnju, jer bi NiP zajedno sa strankom SDA mogao imati rezultat kakav je 2018. ostvarila sada već nepostojeća šestorka – dvotrećinsku većinu! Kako god da se završi, Elmedin Konaković će sigurno biti najtraženija politička roba i nije nemoguće da postane i premijer Federacije, pogotovo ako gospođa Krišto pobijedi neprevaziđenog populistu Komšića. Što se pak izbora za člana predsjedništva tiče, bez obzira što je predstavnik „ujedinjene“ opozicije, Denis Bećirović se nije uspio nametnuti kao realan izbor. Nekarizmatičan tehnokrata, poznat kao spisatelj otvorenih pisama i predlagač propalih inicijativa u parlamentu BiH, nije dostojan takmac za prekaljenog političkog kameleona, Izetbegovića, koji pored ogromne stranačke infrastrukture, u koju je uključena bez maski i Islamska zajednica, ima i prednost i računa na to, da veliki broj ljudi i neće glasati, vidno razočarani nikad gorom ponudom. Jer usitinu, realno i objektivno posmatrajući, teško da može postojati gori oblik kancerogene politike, čije je oličenje upravo Bakir Izetbegović i još gore kancerogene opozicije, odnosno alternative, čije je oličenje Bećirović. Naravno, ovakav narod upravo i zaslužuje ovakve političare, a ono malo „normalnih“ koji i dalje imaju nedoumice oko odlaska, otjerat će prve nestašice početkom zime.
Autor: Impuls