Foto: Fokus.ba
Građani Bosne i Hercegovine, po svemu sudeći, po prvi put nakon rata će prisustovati nikad bržoj uspostavi vlasti, posebno na državnom i entitetskom nivou. Očekuje nas uistinu zanimljivo razdoblje, posebice ako se uzme u obzir da prema svemu sudeći, u vlasti prvi put zvanično na državnom i entitetskom nivou, neće učestvovati Stranka demokratske akcije – SDA.
Panika i podmetanje
Upravo ovo svojevrsno čudo navelo je članove stranke SDA, na čelu s politički poraženim Bakirom Izetbegovićem, da krenu u agresivnu kampanju spašavanja onog što se spasiti da, odnosno posljednjeg pokušaja zaštite odavno privilegovanih članova stranke, kojima sada prijeti prestanak automatskog uhljebljenja na državnom budžetu, od raznih ministarskih pa do direktorskih pozicija. Ovaj golemi problem koji je zadesio gospodina Izetbegovića samo je posljedica jednog veoma dugog procesa, gdje se stvorila jedna kritična masa političkih aktera, doduše proizašlih upravo iz stranke SDA, koji sada ni po koju cijenu neće da prave političku koaliciju, upravo sa strankom iz koje su proizašli. Time je, čini se, konačno završen politološki proces fragmentiranja političkih stranaka iste ideološke matrice i za očekivanje je zaokruživanje dva jasna politička bloka u bošnjačkom korpusu kao nosiocu političkih procesa u BiH. Naravno, ovakvom razvoju događaja podršku su dale i strane ambasade, kao i strani zvaničnici u BiH, prije svega, ovdje prvenstveno mislim na američku administraciju, koja je svojim jasnim i direktnim saopštenjima, u kojima je optužila stranku SDA da je u neku ruku i pokrovitelj i zaštitnik sistemske korupcije u BiH, a zatim i odlukama da se na crnu listu stave vodeći operativci stranke, kao recimo Fadil Novalić, jasno kristalizirala mogućnosti izbora svima ostalima ili ako hoćete preostalim strankama, koje se sada nazivaju osmorkom. Pored ovog procesa, ključni udarac vječnom koalicionom partneru stigao je iz Mostara, i to od stranke Dragana Čovića, koji je sa svojom privatnom strankom HDZ odlučio formirati vlast upravo s osmorkom. Uzalud žalopojke politički poraženog Bakira Izetbegovića, uzalud armija botova, stranački mediji, „ugledni“ analitičari i javni radnici, rezervna klupa u sljedećem izbornom mandatu čeka stranku SDA, kao i njen privjesak i političku kopiju u vidu Željka Komšića i stranke DF. Upravo zbog toga ne treba ozbiljno uzimati izjave Bakira Izetbegovića koji ovih dana, svjestan apsolutnog poraza, glumi uvrijeđenu mladu, friško ostavljenu pred oltarom moći, i izgovara konstatacije, koje naravno nemaju nikakve veze s opštom logikom, a kamoli političkom dosljednošću ili moralom. Patriotizam, kao posljednje utočište gospodina Izetbegovića, postao je jedini adut gdje se u apsolutno nevjerovatnom scenariju, preko Pokreta za državu i Vojina Mijatovića, koji inače djeluju i svoje funkcije obnašaju u entitetu Republika Srpska, pokušava naći način da se prije svega umoli predsjednik SDP-a – Nermin Nikšić, kako bi on uz DF činio „krnjavu“ vlast i na entitetskom, ali i na državnom nivou. No i taj politički blef Bakira Izetbegovića, po svemu sudeći, neće proći. Nikad politički jači, Milorad Dodik snažno se pozicionirao u kontrolisanju cjelokupnih procesa u entitetu RS, tako da ga famozno pitanje „četvrtog člana“ za izbor delegata u Domu naroda na nivou BiH, uopšte ne zabrinjava. Luksuz prepuštanja političkih mrvica ili Pirove pobjede u tom slučaju može pripasti i njegovoj još uvijek nejasnoj opoziciji.
Prodaja šarenih laža
Platforma, odnosno politička platforma je druga ključna riječ, koju doduše koriste članovi osmorke ili preciznije vodeći čovjek NiP-a – Elmedin Konaković. Sama riječ, iako po svom značenju obećava, u našem javnom prostoru je poznata po tome da ju je u političkom marketingu iskoristio Mirsad Hadžikadić, koji je skupa s njom naprasno zbrisan na posljednjim opštim izborima. No, kako kaže naš narod, papir trpi svašta. I trpi zaista. Ogroman broj nedefinisanih i nepreciziranih ciljeva, koji se ogledaju uglavnom u dosadašnjim izlizanim frazama o euroatlanskim reformama, putu u NATO, vladavini prava i socio-ekonomskoj politici, koja inače ne postoji od postratnog perioda, samo krije ključni segment političkog koaliranja, a to je naravno podjela resursa, odnosno podjela fotelja, i rješavanje pitanja izbornog zakona, kojeg je već u amanet ostavio visoki predstavnik – Kristijan Šmit. Upravo ova „matematika“ će i odlučiti o cjelokupnom funkcioniranju bilo koje koalicije, jer poučeni iskustvom s kantonalnog nivoa, gdje smo svjedoci svakodnevnog političkog „izdajništva“, nije nemoguće da u toku sljedećeg političkog mandata koji traje četiri godine, dođe do „hokejaških“ izmjena u vlasti, posebno na kantonalnom, odnosno entitetskom nivou. No, bilo kako bilo, gotovo je sasvim izvjesno da Sebija Izetbegović i Mehmed Osmanagić neće obnašati sadašnje funkcije što je bez obzira na sve, jedna ogromna promjena koja će zadesiti prije svega odnose u FBiH. Koliko će uistinu ta promjena biti značajna, ostaje da se vidi, no ako se po jutru dan poznaje, razloga za euforiju i nema. Sama tragikomedija oko čina potpisivanja, kako neki kažu, i historijskog sporazuma o uspostavi vlasti, jasan je pokazatelj stanja u kojem se nalaze političke elite u BiH. Pomjeranje potpisa s 25. novembra, koji je u historiji poznat kao dan ZAVNOBiH-a, na 29. novembar koji je u historiji poznat kao dan AVNOJ-a, jasan je pokazatelj šta se uistinu može očekivati od tog sporazuma. Za gladne svakako nema nade, a treba se jedino nadati da potpisani sporazum ne završi kao Jugoslavija.
