Misli globalno, radi lokalno. Često to možemo čuti, ali da li zaista razumijemo šta to znači.
Piše: Mirjana Tešanović
Da krenemo do sredine, od Predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika.
U kolumni “Kum Milorad Dodik”, pisala sam o “bijelom konju”. Tako mafija naziva ljude kao što je Mile Radišić. Beznačajni su to likovi koji bivaju predstavljeni javnosti kao veliki “biznismeni“, prikrivajući tako one koji zaista “vode igru”. Kada se posao obavi, bivaju bogato nagrađeni, izmaknu zakonu, uživajući negdje daleko i mirno do kraja svoga života, ako su pametni. Ako nepoštuju dogovor, završe obično 2 metra ispod zemlje.
Činjenica da je Mile Radišić stigao samo do Beograda, mogla bi značiti da posao još nije do kraja obavio. Malo je zivkao telefonom razne TV kuće, uključujući tu i Javni RTV servis RTRS, malo su zivkali njega. U međuvremenu u cijelu priču uskače i Goran Suvara. U medijima se predstvalja kao kriminalac, on tvrdi da mu je proces montiran, ali malo ko pominje da se on i njegov brat Duško Suvara, zvani Hans, vezuju za ratne zločine počinjene u Glamoču, o čemu postoje i podatci.
Da je Milorad Dodik u “frci” već bi svima trebalo biti jasno. Samo jedan mali primjer. Fond PIO se opet zadužuje da bi isplatio penzije. Nije moguće beskonačno se zaduživati, ne zato što vam neće dati nove kredite, već zato što ćete doći do faze kada uzimate kredite, da bi ste vraćali kredite, što se u Republici Srpskoj već dešava, a inače se zove bankrot.
Priča o referendumu čini se više nije dovoljna, pa se aktivirao kum Radišić i dodao Suvara, kao Vegeta.
Zašto je Suvara važan? Dvadeset godina, tri naroda u Bosni i Hercegovini praktično su “zarobljena” ratnim zločinima. Stalno održavanje sukoba oko ratnih događaja, pogotovo između Bošnjaka i Srba, tjera nas da se sve dublje vraćamo u prošlost tražeći tamo opravdanja ili pak izvore zla, kako bi smo jedni drugima dokazali da smo “vječite žrtve” ili “vječiti krivci”. Sadašnjost prolazi pored nas, o budućnosti malo ko razmišlja, osim onih koji odlaze.
Između prava i pravde ne stoji znak jednakosti. Zloglasni dr. Mengele nikada nije uhvaćen, ali je neki službenik iz Aušvica, koji se bavio “papirologijom” odslužio svoje.
Kod nas su stvari malo drugačije, oni najodgovoriniji uglavnom su izvedeni pred sud, a kada odsluže kaznu i vrate se u BiH, dočekuju se kao heroji “svoga naroda”. “Mali izvođači radova” poput Suvare, su svuda oko nas, i na raspolaganju vlastima.
Slušajući stalno dvije priče, “O ukidanju genocidne Republike Srpske” i “Republike Srpske kao trajne kategorije” upali smo u istu zamku unutar samog srpskog naroda. I to veoma opasnu zamku.
Dvije stvari treba imati na umu. Prvo, Republika Srpska po Ustavu ove države, može nestati samo ako se saglase oba entiteta i sva tri naroda. To znači da bi Narodna skupština RS trebala da donese odluku da ukida samu sebe i da se sa tom odlukom saglasi Federacija BiH, te sva tri naroda, uključujući i srpski. Ukratko, Republika Srpska se može samo, sama ukinuti.
Druga, mnogo bitnija stvar, je nesuočavanje ili odbijanje suočavanja sa proteklim ratom. Slavljenje presuđenih ratnih zločinaca kao heroja i okretanje glave od činjenice da su ubice nedužnih civila, iako se za njih zna, na slobodi, vraća se polako kao bumerang.
Zar neko zaista misli da bi lik kao što je Suvara poštedio nečiji život, samo zato što je taj neko Srbin/kinja? Naravno da ne bi, pitanje je samo koliko bi mu vrijedila vaša glava, jer neke su dosta skupe. Šta mislite koliko ljudi poput Suvare šeta naokolo?
Što se pak opozicije tiče, ona je samo druga strana iste priče. Reformisani SDS, Čavić, koji je i sam došao iz te partije, Ivanić poznat i kao “1 euro za Kristal banku”. U najboljoj varijanti, oni mogu da sruše neki saobračajni znak ili banderu. Stvar nije samo u tome što ne žele da preuzmu odgovornost za katastrofalno stanje u svim segmentima društva, već činjenica da su i sami postavili dio temelja ovakvog društva, i da promjena nema ukoliko se ne postave novi temelji. Opozicija u RS niti to zna, niti želi.
Ako neko misli da je Milorad Dodik “vrh mafijaške piramide”, grdno se vara. Ovo nema veze sa nekom zavjerom, čak nije nužno ni da iza njega neko stoji. Dovoljno je i da ništa ne čini, po sistemu “Mi znamo sve, ali nas briga dok nama to odgovara”.
Ma kako se sebi, kao država, činili malima i beznačajnima u vremenu globalizacije, sve ima svoj značaj. I tu dolazimo do vrha “mafijaške piramide”.
“Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), modificirana je verzija Multilateralnog ugovora o ulaganju. Njime bi se zakoni s obje strane Atlantika podredili normama slobodne trgovine koje su ustanovile velike evropske i američke tvrtke, a zemljama koje ga prekrše prijetile bi trgovinske sankcije ili obavezna isplata odšteta od više milijuna eura u korist podnositelja žalbe.”
Jasno je da su vlade postale uglavnom menadžeri multinacionalnih kompanija i ostalo je još samo da se državama oduzme stvarni suverenitet, onaj prividni prijeko je potreban da bismo i dalje vidjeli jednodimenzionalno.
Ti ljudi, koji “guraju” ovaj sporazum, ne vide svijet kao mi ovdje. Za njih ne postoje države, granice, narodi, nacije, religije… postoji samo profit i moć, a tada ništa nije ni malo, a ni beznačajno. Zašto kod nas traže naftu, zašto mini hidrocentrale na našim rijekama?
Medijska svakodnevnica puna bezveznih i besmislenih izjava domaćih političara izoluje nas od raznih globalnih događaja, kao da smo izvan njih. U stvarnosti međutim, ti događaji ne samo da nas se dotiču već “na mala vrata” postaju dio naše svakodnevnice, kao recimo novi Zakon o radu koji je usvojen u F BiH. Kakve to veze ima sa tim famoznim i kod nas gotovo nepoznatim TTIP-jem? Ovaj sporazum, između ostalog, predviđa i da kompanije mogu radnicima da ukidaju, recimo, socijalne doprinose, a država nema prava da reaguje.
Naši političari su jako dobro savladali sve lekcije novog, globalnog sistema. “Pranje novca”, računi po inostranstvu, Offshore kompanije, uvlačenje u igru sumnjivih tipova, prodavanje “šupljih priča” sa nacionalnim predznakom, pozivanje na patriotizam, optuživanje za izdaju, prozivanje “stranih plaćenika”…
Nadam se da je sada malo jasnije kako je u današnjem svijetu sve povezano, pa i Suvara sa TTIP-jem.
Da bi smo mislili globalno, moramo sebi otvoriti nove medijske prostore, a ako je moguće i kontakte sa ljudima koji su mnogo prije nas prošli tranziciju, u koju mi još zapravo nismo ni stigli.
Da bi smo radili lokalno, izbacili na površinu nove političke snage, one ljude koji vide i mogu dalje od ovih koje imamo, moramo se suočiti sami sa sobom. Taj proces je težak, mučan i dugotrajan, ali da bi smo mogli dalje mi moramo preispitati te “snažne temelje Republike Srpske”.
Bez toga, vrtićemo se stalno u krugu između Milorada Dodika, Javnog RTV servisa, opozicije koja je samo dio te igre, i čuditi šta nam se to dešava.
“Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas. Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad.” Karl Jaspers iz djela Pitanje krivnje, o Njemačkoj nakon II svjetskog rata.