Pretpostavljamo da je svima jasno ko su civilne žrtve rata iako gotovo svakodnevno, a posebno pred godišnjicu genocida u Srebrenici, možemo vidjeti kako je to ipak samo pretpostavka.
Autor: Impuls
Civilne žrtve rata su svi oni, bez obzira na dob, spol, etničku, vjersku ili drugu pripadnost, koji su mučeni, silovani ili im je oduzet život bez mogućnosti da pruže bilo kakav otpor u cilju zaštite sebe ili svoje porodice. Civil je osoba koja nije naoružana i bilo koji oblik torture počinjen nad takvom osobom je ratni zločin.
Kod nas, u Bosni i Hercegovini, postoje “naše i njihove žrtve”, postoje “njihovi”, ali ne i “naši” ratni zločinci, postoji “genocidna tvorevina”, pa čak i “genetski genocidan narod”, ali i “narod koji je vječita žrtva”.
Zanimljivo je da se u ovim frazama jednako prepoznaju i Bošnjaci i Srbi.
Da bi smo shvatili zašto je to tako ne treba neka posebna stručnost ili pamet. Posljednji popis stanovništva pokazao je da su tri konstitutivna naroda dominantna u odnosu na Ostale, koji se pojavljuju negdje u tragovima, da smo se teritorijalno dobro etnički “počistili”, te da i pored toga što u Ustavu stoji da smo sekularna država, imamo preko 90% vjernika.
Valjda je sada svima jasno zašto na sceni imamo nacionalne politike devedesetih, od kojih je samo SNSD preuzeo vodstvo od SDS-a, dok se SDA i HDZ i dalje drže sasvim čvrsto i postojano. Valjda je sada svima jasno kako građanske političke opcije imaju mizerne šanse u političkoj utakmici koja se zove izbori i valjda je sada svima jasno da se huškački uticaj tri dominantne religije vidno izražen tokom rata zadržao, ako ne i dobio na intenzitetu.
Žrtve su svedene na dio političkih programa kojima se osvajaju poeni kod “svojih” i proizvode negativne, pa čak i agresivne reakcije kod “njihovih”. Žrtve su izgubile ljudsko lice, postale su broj kojim se maše kao sa transparentom na kome bi komotno mogla biti ispisana i kakva reklama, recimo za pivo, jer žrtve su postale veoma unosan politički biznis.
Haški tribunal, koji svi nazivaju političkim, najmanje je politički a još manje sud. Sudske odluke su obavezujuće, ali mi “naše presuđene ratne zločince”, slavimo kao “heroje”. Zločin genocida se od drugih ratnih zločina razlikuje po postojanju namjere da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, a ta namjera je politička odluka. Da je Haški sud politički sud, sankcionisao bi politike koje su do zločina genocida dovele. Međutim, kao i u mnogim drugim stvarima, međunarodna zjednica, odnosno OHR i Visoki predstavnik nisu učinili ništa da se ovo pitanje riješi.
Negdje između tih političkih igara leže po cijeloj zemlji kosti nevinih žrtava. Odavno nam nije važno ko su bili, kako su se zvali, šta su radili u trenutku kada su im krvnici oduzeli život, šta su mogli biti da su preživjeli….
Negdje između buke tih političkih igara možete čuti tihi jecaj žrtava “Never forget Srebrenica!”, ne kao simbol stradanja Bošnjaka, već kao simbol besmisla rata. Jer bez obzira kakav spomenik nam podigli, koje ime na njemu piše, svi se mi rađamo kao ljudi, i niko od nas ne može birati gdje će se roditi. Čak i smrt može biti naša volja, ali na ovaj svijet dolazimo voljom drugih.
Ono što možemo izabrati svojom voljom, ono što zaista zavisi samo od nas su dvije stvari, da prestanemo birati one koji nas drže zarobljene u ovom mučnom začaranom krugu, i da vratimo ljudsko lice žrtvi.
Tek tada će sve žrtve biti iste, sva mjesta stradanja obilježena dostojanstveno, ratni zločinci prestati biti heroji a Srebrenica simbol stradanja čovjeka, jednako važan za sve nas kao upozorenje da se zaista više nikada, nikome ne ponovi.
Ne učinimo li to, bojim se da će jednom Srebrenica postati “politički Jasenovac” i povod za novi sukob.