Prije par dana Milorad Dodik otvorio je na Palama studentski dom koji nosi ime po Radovanu Karadžiću, kome će Haški tribunal izreći prvostepenu presudu 24. marta.
Autor: Impuls
Reakcije na ovaj događaj bile su različite. Jedni su bili ogorčeni, drugi ponosni, a samo rijetki su osjećali stid.
Neovisno od toga šta osjećamo prema ovom događaju, on ima snažan politički kontekst, koji su zvaničnici Republike Srpske već najavili, tvrdeći da je presuda, koja vjerovatno neće biti oslobađajuća, politička, što bi trebalo da znači ispolitizirana, bez stvarne odgovornosti. Uz to naravno ide i standardna priča o ugroženosti srpskog naroda, o procesima koji se vode samo protiv Srba, ugroženosti Republike Srpske.
Činjenica da su političari iz Republike Srpske godinama odbijali saradnju sa Haškim tribunalom, pa mu tako nisu dostavljali ni podatke o zločinima počinjenim nad Srbima, davno je pala u zaborav, uostalom kao i činjenica da ti isti političari godinama nisu priznavali Dejtonski ustav.
Priča o Dejtonskom ustavu kao “svetom slovu”, počinje zapravo sa Miloradom Dodikom, nakon što je propao Aprilski paket ustavnih promjena. Dodik je dao svoj pristanak, ali cijeli projekat srušio je Haris Silajdžić.
Dejtonski ustav, kao dio Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini nikada nije prošao parlamentarnu proceduru, pa je tako oktroisani ustav. Aprilski paket ustavnih promjena bio je spreman da tu proceduru prođe jer je postojala politička volja. Republika Srpska bi tim promjenama dosta izgubila, no kako god se zvala ili bila organozovana unutar BiH, dobila bi puni legitimitet.
Dodik je bio svjestan da će jednom Radovan Karadžić stići u Hag, zato je, između ostalog, i pristao na ovaj kompromis, ali znao je to i Silajdžić, pa je sve oborio i na izbore izašao sa sloganom “100% BiH”. Dodik, je nakon toga, manevrom pragmatičnog političara okrenuo svoju politiku prema SDS-ovom receptu i mudro proglasio Dejtonski ustav “svetim”.
Kada na to pogledamo iz ove pespektive, svjesni da Karadžićeva presuda neće biti oslobađajuća, bez obzira kakva bila, ona će uključivati i političku odgovornost. To znači da će presuda prvom predsjedniku Republike Srpske otvoriti pitanje njenog legitimiteta.
Da pojasnim, pored krivične odgovornosti koja tretira samo djelo i njegovog počinioca, kada je u pitanju rat, postoje još komandna i politička odgovornost. Bez političke odgovornosti ne bi ni postojao genocid jer on uključuje upravo političku odluku, odnosno namjeru za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. Ukoliko bi se radilo o zločinu protiv čovječnosti, treba znati da je i u ovom slučaju uključena namjera, koja je politički čin.
Kada je samoproglašena Republika Srpska, kako se to često ističe, voljom srpskog naroda, sasvim je irelevantno, jer je dio legitimiteta dobila tek Dejtonskim ustavom. I kada je dio mirovnog sporazuma, ustav je politički akt, a politička odgovornost za ratne zločine njenog prvog predsjednika, stavlja Republiku Srpsku u poziciju entiteta koji je nastao na zločinu. Krivična odgovornost sankcioniše se zatvorskom kaznom.
Time bi pitanje revizije “svetog slova” Dejtonskog ustava, trebalo postati samo pitanje vremena.
U tom kontekstu treba posmatrati događaj oko studentskog doma, ali i onaj mnogo ozbiljniji, formiranje rezervnog sastava policije Republike Srpske.
I pored toga što je varijanta u kojoj bi se karte stavile na sto, a Bosna i Hercegovina podijelila na tri entiteta najizvjesnija, na šta upućuje i dogovor oko podjele Mostara, sigurno bi odgovaralo HDZ -u, a ni SDA se ne bi pretjerano bunila, treba imati na umu i neke druge moguće scenarije.
Radikalizacija odnosa između Bošnjaka i Srba, koju političari oba naroda “hrane” svih ovih 20 godina od rata, čini se nikada nije bila gora. Pored toga i unutar tih naroda je vidno skretanje ka ekstremizmu, koje prati opšte siromaštvo.
Dogovor o podjeli, u okviru koje bi Republika Srpska opstala, sada sa punim legitimitetom, za žrtve bi predstavljao praktično zadnji udarac u traganju za bar malim dijelom pravde, ali politika je kurva, a pravda za žrtve nije uključena u politička rješenja.
Stabilnost regije, odnosa sa Srbijom i pridruživanje Evropskoj uniji ove dvije države, za Brisel su važniji od presude Karadžiću, jer proces pridruživanja uključuje obavezu da domaći pravosudni sistem zaštiti pravo žrtve i sankcioniše ratne zločine.
Stoga se ne treba čuditi ako bi sve ono što bi trebalo biti po pravu i pravdi samo pitanje vremena, postane politički dogovor koji će ne samo zaštiti naše političare od pitanja odgovornosti za kriminal i korupciju, već i učvrstiti njihove pozicije.
U svakom slučaju, presuda Radovanu Karadžiću biće najvažniji događaj nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i prouzrokovaće sasvim sigurno političke posljedice. Nadam se da će neke druge izostati.