Mirjana Tešanović: Povelje, zahvalnice i nazivi škola kao način da se sačuva pokradeno

Rat se završio tako što je “gospoda” pobijedila a mi ostali zarobljeni u svojim torovima. Da je sve oko nacionalne netrpeljivosti i nužnosti ratnog sukoba kako bi smo zaštitili “vlastiti narod od onih drugih” bila samo farsa u koju su nas gurnuli zarad vlastitih interesa sasvim jasan dokaz je da su još tokom rata političke elite u F BiH i RS društvenu svojinu, to neprocjenjivo blago, protuustavno proglasili državnom svojinom sa jasnom namjerom da je kasnije pripišu kao svoju, privatnu. Fašizam je opet poslužio samo kao sredstvo za postizanje stvarnog cilja, dubokog klasnog raslojavanja. Dvadeset godina nakon rata skor je sljedeći, sa jedne strane par procenata bezobrazno bogatih ljudi koji su svoje bogatstvo stekli uglavnom nezakonito, i mi ostali koji smo na granici ili ispod granice siromaštva.

“Gospoda nisu htjela da čobančići ugroze njihova dobra i za njih je bila velika sreća što su čobančićima njihove vođe prišapnule da Jevreji imaju mnogo blaga”, citat je iz knjige Umeberta Eka “Ime ruže” koji najslikovitije objašnjava uzroke onoga što danas nazivamo fašizam.

Čitajući ponovo odlomak sjajne Ekove knjige u kom je zapisan navedeni citat, pomislih kako nam u vrijeme kada pokušavamo dokučiti zašto se povelje i zahvalnice dodjeljuju presuđenim ratnim zločincima, a škola naziva imenom nacističkog kolaboracioniste, nekako bježi suština pa se opet vrtimo u okvirima vlastitih nacionalnih identiteta, izvan šire slike i smisla ovakvih postupaka.

U srednjem vijeku dakako nisu znali za fašizam ali su znali da mržnja prema drugome ili drugačijem, a Jevreji su hrišćanstvu za to bili pogodniji nego bilo ko drugi, odvraća pažnju svjetine od onoga što je stvarni problem, duboke klasne razlike zasnovane na ekonomskoj moći uvijek malog broja ljudi, koja omogućava kontrolu apsolutno svega, svakog segmenta privatnog i javnog života.

Da li je Hitler mrzio Jevreje? Ja nemam odgovor na to pitanje ali ga sasvim sigurno nije iznjedrila ta mržnja. Nezadovoljni ishodom I svjetskog rata u svakom smislu, od podjele plijena koji im kao gubitnicima nije pripao pa do poniženja zbog gubitka rata a uz pomoć nadolazeće velike ekonomske krize, ne mali broj Nijemaca, pogotovo učesnika rata okupio se oko Hitlera. Šta je dalje bilo to znamo. Ono što mi se čini da često zaboravljamo jeste činjenica da se Hitler, kao i svaki diktator, prvo obračunao sa političkim neistomišljenicima i da mu pri tom nije bilo važno što su i oni bili pripadnici “nadmoćne arijevske rase”.

Onda je, kao i svaki pravi diktator, našao unutrašnjeg neprijatelja, naravno Jevreje. Praktično rješenje koje je već neko smislio tokom srednjeg vijeka. Mnogo je razloga zbog kojih je unutrašnji neprijatelj nužan. On je tu, masi pred očima, daje joj osjećaj nadmoći, pokreće je i što je najvažnije oduzima joj sve moralne norme. Ona postaje spremna da učini i najgora zvjerstva smatrajući da joj je to sveta dužnost i da u tome nema apsolutno nikakva zla. Ona je ubjeđena da je time dobila svoj dio “blaga” nesvjesna da je zapravo samo još više produbila klasne razlike i postala praktično roblje onih kojima je tako vijerno i odano služila.

Ta matrica se kontinuirano provlači kroz čovjekovu istoriju a sa drugim svjetskim ratom dobila je naziv fašizam. Svaki rat je strašan i u svakom najviše stradaju civili, ali II svjetski donio je sobom do tada neviđen način ubijanja ljudi, gotovo fabrički. Rezultat su bili milioni ubijenih u logorima smrti, najviše Jevreji, pripadnici slavenskih naroda, Romi, antifašisti, komunisti…

Zločinom protiv čovječnosti više nije bio moguće obuhvatiti na ovaj način eliminisanje civila pa se kvalifikuje novi zločin, genocid, a stradanje Jevreja naziva se holokaustom.

Mnogo toga zaboravljamo pa tako i činjenicu da se pored antifašističkog pokreta kod nas tokom rata dešava i revolucija, klasna revolucija. Iz nje se rađa jedan novi sistem, socijalistički a potom samoupravni socijalizam.

Čini se da smo zaboravili i da je taj sistem uveo jedan specifičan oblik vlasništva, društvenu svojinu. I zemlje zapadnog i istočnog bloka, koji nastaju nakon II svjetskog rata, poznaju privatno i državno vlasništvo, ali ne i društveno.

Uljukani u priče kako je fašizam pobijeđen, nakon pada berlinskog zida a sa njim i jednog svjetskog poretka, vjerujemo kako ćemo tranziciju dočekati spremni i u mnogo boljoj poziciji od zemalja koje su bile iza “željezne zavjese” ne razmišljajući o tome da tranzicija znači i privatizaciju upravo te društvene svojine i koliko je to bogatstvo koje bi se trebalo privatizovati. A onda, kao i u citatu sa početka, oni koji su imali namjeru dokopati se tog bogatstva prišapnuli su nam kako smo svi “Jevreji”. Tako smo popucali po nacionalnim šavovima, ratovali, ginuli, ubijali civile, počinili niz zločina protiv čovječnosti i po prvi put na tlu Evrope zločin genocida.

Rat se završio tako što je “gospoda” pobijedila a mi ostali zarobljeni u svojim torovima. Da je sve oko nacionalne netrpeljivosti i nužnosti ratnog sukoba kako bi smo zaštitili “vlastiti narod od onih drugih” bila samo farsa u koju su nas gurnuli zarad vlastitih interesa sasvim jasan dokaz je da su još tokom rata političke elite u F BiH i RS društvenu svojinu, to neprocjenjivo blago, protuustavno proglasili državnom svojinom sa jasnom namjerom da je kasnije pripišu kao svoju, privatnu. Fašizam je opet poslužio samo kao sredstvo za postizanje stvarnog cilja, dubokog klasnog raslojavanja. Dvadeset godina nakon rata skor je sljedeći, sa jedne strane par procenata bezobrazno bogatih ljudi koji su svoje bogatstvo stekli uglavnom nezakonito, i mi ostali koji smo na granici ili ispod granice siromaštva.

Kako ni pljačka ne može trajati vječno a uz to smo dužni kao Grčka, ne treba uopšte čuditi što vadimo kosture iz ormara i kao heroje slavimo ratne zločince i kolaboracioniste. Predstava za narod i dalje traje kako bi “gospoda” skrenula pogled svjetine sa vlastitog blaga i usmjerila ga ka poveljama, zahvalnicama, nazivima škola, i ko zna čemu još. Zapravo je to sasvim logičan slijed politika koje su nas gurnule u rat a koje su nakon istog ostale da traju, uz male korekcije i poneku presudu haškog tribunala. 

Još jedna stvar u ovim dobro i sasvim uspješno osmišljenim potezima je apsolutna revizija istorije, posebno antifašističkog pokreta i revolucije koja je izrodila samoupravni socijalizam jer nove generacije koje se ne sjećaju toga vremena dobiće nove heroje a oni će garantovati opstanak političkih elita, zapravo onih istih koji su od nacionalnog huškanja i rata profitirale, a profitiraju i danas.

Fašizam nikada nije pobijeđen, on postoji oduvijek i postojaće uvijek, antifašizam i ljevica uspavali su se na lovorikama pobjede i nikako ne uspijevaju da pronađu način da se ponovo probude.

Za početak bi bilo dovoljno kada bi smo shvatili da se iza svakog fašizma kriju klasne razlike i da je on samo način kako da “gospoda sačuva i umnoži svoje blago” a “čobančići” povjeruju u ono što su im njihove vođe prišapnule, da su oni, neki tamo, krivi za njihovo siromaštvo.