Bio je 20. februar 2009. godine. Osnovni sud u Banjaluci je presudio po tužbi Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Republika Srpska i Grad Banjaluka dužne su platiti 64 miliona maraka oštete za porušene džamije i druge vjerske objekte ove zajednice na području Banjaluke u vrijeme rata.
Banjalučka Ferhadija, pod zaštitom UNESCO-a od 1950, srušena je 1993. godine (Arhiva AA)
Piše: Miljan Kovač
Novi nastavak iz još neobjavljene knjige „Ko krade ubija“. Knjiga govori o ubistvu Milana Vukelića u Banjaluci, a li i o političkom, moralnom i medijskom dnu jednog vremena. U ovom nastavku, o medijskom pozivu na linč „nepodobnih kolega“
Bio je 20. februar 2009. godine. Osnovni sud u Banjaluci je presudio po tužbi Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Republika Srpska i Grad Banjaluka dužne su platiti 64 miliona maraka oštete za porušene džamije i druge vjerske objekte ove zajednice na području Banjaluke u vrijeme rata.
Najveći dio, odštete odnosi se na veličanstvenu Ferhadpašinu džamiju koja je srušena 1993. godine.
“Smatramo da je ovo istorijska presuda za Islamsku zajednicu i sve Bošnjake koji su preživjeli rušenje svoje imovine za vrijeme ratnih dejstava. Očekujemo da će ova presuda biti implementirana i da se RS neće žaliti na presudu, te da će dostojanstveno ispuniti sve obaveze i tim činom preuzeti odgovornosti i ispraviti ono što je propustila da učini”, govorio je ispred vrata sudnice u uperene mikrofone i diktafone advokat Esad Hrvačić. Rekao je i da je od visine odštete mnogo bitnije to što je na ovaj način Republika Srpska preuzela punu odgovrnost za rušenje muslimanskih vjerskih objekata u proteklom ratu.
Najopasnija formula je tih dana u Republici Srpskoj bila sastavljena. Po matrici Luja XIV – “država to sam ja”, stavljen je znak jednakosti između imena Republika Srpska i Milorad Dodik. Štaviše, taj znak je stavljen i između imena lidera SNSD-a i srpskog naroda, pa i pravoslavlja “na ovim prostorima”.
Nisam bio iznenađen ovakvom presudom. Prateći dešavanja oko ovog suđenja u pokušaju da na vrijeme prikupim što više informacija, nekoliko dana ranije sam se upoznao sa zamjenikom pravobranioca RS, sa sjedištem u Banjaluci Draganom Spasojevćem. On je po službenoj dužnosti zastupao stranu Republike Srpske u ovom slučaju. Rekao mi je da je osnovni argument odbrane “pogrešno legitimisana tužba”. Objasnio mi je da “Republika Srpska u vrijeme rušenja ovih objekata, kao ni sada nije država”, kao i da Grad, tada Opština Banjaluka nije imala nadležnosti nad organima bezbjednosti koji bi eventualno mogli sprijačiti ovakav zločin. Rekao mi je, “u povjerenju” i da su tražili izuzeće sudinice Sunite Šukalo, zbog njene navodne “bliskosti” sa islamskom zajednicom i muftijom Banjalučkim. Predsjednik Osnovnog suda Milan Tegeltija, je odbio ovaj zahtjev.
Presuda je na kraju donesena, tog 20. februara. Bio sam u Sudu. Pripremao sam prilog za vijesti Alternativne televizije. Nikome od nas novinara nisu dozvolili da prisustvuje izricanju presude. Uzalud smo se bunili pozivajući se na slobodu informisnja, pristup informacijama, javnost suđenja…
Nadobudni pripadnik privatnog obezbjeđenja koje čuva Sud, nam je ljutito saopštio da zbog skučenog prostora, nema mjesta za novinare u sudnici i da ćemo o svemu biti informisani. “Tako je rekla, sudinica Šukalo”, rekao je odrečno pun sebe… Bilo kako bilo, sve je brzo okončano i pred nama se pojavio advokat Hrvačić. I rekao svoje. Odmah nakon Hrvačićeve izjave otišli smo kod pravobranioca Spasojevića, gdje je takođe bila zakazana pres konferencija.
Spasojević je najvio žalbu na prvostepenu presudu i negirao krivicu Republike Srpske i Grada Banjaluke. Pozivao se i na zastru djela. „Takvu vrstu odgovornosti definiše Zakon o obligacijama po kojem je moguće tužiti jedino državu BiH, a ne entitet“. Predočio je, kaže, sudu kao dokaz i prijave MUP RS i nadležnog tužilaštava koji su vodili postupke protiv odgovornih za srušene džamije u Banjaluci.
“Šta je, gospodine Sapsojeviću, prema informacijama kojima raspolažete, do sada konkretno učinjeno da odgovorni za rušenje Ferhadije i drugih džamija budu otkriveni i procesuirani, pa da se na taj način skine odgovornost sa Republike Srpske i Grada Banjaluka?”, ispalih nestrpljivo.
Za trenutak zavlada muk i kao da svi pogledaše u mene.
„Počinioci nisu otkriveni, ali su istražni organi učinili sve što je bilo u njihovoj moći“, pomalo zbunjeno odgovori zamjenik pravobranioca.
Odjednom sam osjetio neku čudnu jezu u pogledima pojedinih kolega koje su mi uputili. Ni sam u tom trenutku ne shvatajući zašto osjećao sam se kao dijete koje je nešto pogriješilo a ne shavata šta.
Šta sad ne valja? Pitao sam se u sebi, kružeći pogledom po facama kolega za koje mi nije bilo jasno dali su ljute ili zbunjene. Sve je trajalo samo jedan, mali, kratki trenutak, a ja sam imao osjećaj da traje bar deset minuta.
“Koji pojedinci su krivi za rušenje džamija”? Skupi hrabrosti i obrati mi se kolega sa Radio televizije Repubike Srpske. U njegovom glasu sam osjetio strah. Ne znam čega se plašio. Na kraju krajeva ne znam zašto postavlja pitanje meni, svom kolegi, a ne zamjeniku pravobranioca čiji je ovo pres!?
Odjednom mi laknu. Pa i ja dadoh sebi za pravo da mu odgovrim, a li sa nekim posebnim zadovoljstvom: “Kolega, zašto to ne pitaš svog direktora, on je u vrijeme rušenja ovih džamija bio na funkciji ministra vjera u Vladi Republike Srpske?”
Neki prasnuše u smijeh, a kolega sa RTRS-a malo pocrveni i kao da se postidi svog pitanja.
Zamjenik pravobranioca me samo nijemo pogleda.
Svima je bilo jasno na koga mislim. To je jednostavno pitanje koje je već danima visilo u vazduhu.
Niko ne tvrdi da je tadašnji direktor RTRS-a, Dragan Davidović Ćibac, kao ministar vjera u vrijeme rata, učestvovao u rušenju džamija ili da je takvo nešto i naređivao. Činjenica je međutim da takva nedjela nije ni javno osudio! To je bilo najmnje što je morao i mogao učiniti. Ne samo on. Ali nisu. Nije niko, nikoga pozvao na odgovrnost ili bar iskazao ikakvo žaljenje.
Više me čudilo to što niko ne tvrdi ni da nije odgovoran, pa ni on sam. U najmanju ruku, bilo bi za očekivati da ima neka informacije o tim događajima. Da li ga je iko ikada pitao šta zna o tome?
Novinarska “solidarnost”
U “Patriotu” je Slobodan Vasković u više navrata pisao o Davidovićevom ratnom i poratnom “opusu” i o njegovom putu od velikog nacionaliste, što je dokumentovano i fotografijama i snimcima na kojima tadašnji ministar vrši smotru “četnika” (koji zapravo liče na one četnike kakve nam je kroz partizanske filmove prezentovao Veljko Bulajić), do “socijaldemokrate” u bezpogovornoj odanosti Miloradu Dodiku.
U Bijeljini su u vrijeme rata, izlazile “SiM” novine. Riječ je zapravo o listu koji se zvao “Semberske novine”, sve dok ih na početku rata nije “oslobodio”, Pero Simić, aktuelni savjetnik za medije predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Pod Simićevim uredništvom, novine su dobile i novo ime (SiM – skraćno od “semberija i majevica”). Čest sagovornik, pa i saradnik tih novina bio je tadašnji, ratni ministar vjera u Vadli Republike Srpske, Dragan Davidović. Iznosio je u tim novinama i svoje stavove o rušenju džamija, o položaju vjerskih zajednica, naročito onih tada manjinskih, islamske i katoličke… Magazin “Patriot” je pisao o ovim ministrovim stavovima i o tome da li je mogao spriječiti rušenje vjerskih objekata…
Međutim, urednici na ATV-u, nisu bili raspoloženi za “pominjanje kolega iz drugih medija”, jer zaboga “postoji valjda neka novinarska solidarnost”… Iskreno, nikada nisam razumio ovakv stav. Siguran sam ni oni koji su ga na ATV-u ponavljali kao papagaji.
Šta znači ta “novinarska solidarnost” , saznao sam već sutra ujutro po objavljivanju priloga o presudi Osnovnog suda za rušenje vjerskih objekata Islamske zajednice u Banjaluci. Priloga u kojem je po mom dubokom mišljnju nedostajalo sve što je bilo bitno. Ali, uređivačka politika ATV-a, je bila više nego neumoljiva.
Na sredini velikog stola u redakciji Informativno političkog programa ATV-a, uredno posložena svježa izdanja gotovo svih dnevnih listova koji izlaze u Bosni i Hercegovini.
Ta mojim prstima neodoljiva novinska hartija, na ATV-u nije smjela “da se dira”, do završetka redovnog sastanka “deska”.
-Zašto?
-Zato što je Urednica tako rekla! Inače, urednici vijesti na ATV-u (čast izuzetku) su me neodoljivo podsjećali na one desetare iz vojske, čija je drskost bila obrnuto proporcionalna zbiru njihovog znanja i intelekta pomnoženih sa hrabrošću.
Odlučio sam da trpim i ćutim – unaprijed znajući da neću dugo izdržati.
Tako je bilo i to jutro, dok je Urednik, zadovoljan sam sobom, “dijelio” teme i “vaspitno – moralno – korisne” lekcije, jedan naslov na naslovnici “Glasa Srpske” mi je naglo privukao pažnju.
Moje strpljenje nije izdržalo pa sam hitro zgrabio te novine i ostao zapanjen dok sam poluglasno čitao ne obazirući se na kolege: “Prijava na osnovu izjave Vaskovića i Kovača”. Odmah mi je postalo jasno da se radi o, tih dana aktulnoj priči o krivičnoj prijavi koju je SIPA podnijela protiv tadašnjeg premijera Milorada Dodika.
Otvorio sam novine i u dahu pročitao tekst, dok je Urednik bezuspješno pokušavo da mi nešto “pojasni” vezano za temu koja me intetresovla kao i lanjski snijeg.
Čitao sam.
“Agencija za istrage i zaštitu, istragu protiv premijera RS Milorada Dodika, ministara, javnih ličnosti i privrednika u Republici Srpskoj otvorila je na osnovu izjave koju su inspektorima ove agencije dali tadašnji urednik “Patriota” Slobodan Vasković i novinar Miljan Kovač.”
Vasković je sada urednik lista “Stav” i novinar emisije FTV “60 minuta”.
U njegovoj izjavi koja se nalazi u predmetu “Dodik i ostali” stoji: Dana 09.11.2007. godine u prostorijama lista “Patriot” obavljen je razgovor sa urednikom lista Slobodanom Vaskovićem, kojem je prisustvovao i novinar Miljan Kovač.
Na početku razgovora Slobodan Vasković i Miljan Kovač su izrazili zabrinutost zbog ubojstva Milana Vukelića, te su naveli da se i sami osjećaju nesigurno i da strahuju da se i njima nešto slično ne dogodi. Navedeno objašnjavaju činjenicom da je ubijeni Milan Vukelić bio njihov glavni izvor od kojega su dobijali sve informacije i dokumentaciju u vezi nezakonitih radnji oko izgradnje Zgrade Vlade RS, autoputa Banja Luka – Bosanska Gradiška, te drugih projekata koje je financirala općina Banja Luka…”, pisalo je između ostalog u “Glasu”. (Interesantno u ćiriličnom “Glasu Srpske” ovaj tekst je obilovao “kroatizmima” !?)
Poziv na linč
Trebam li reći da sam bio šokiran!? Istina, ne onim policijskim zapisnikom, nego kako je on dospio u “Glas”, a još više načinom na koji su “vispreni” novinari tog uvijek režimskog lista, pokušali da izjavu datu Sipi predstave na način na koji su to i učinili.
Prvo što mi je palo na pamet, vjerovatno i jeste prava istina – ovakav napis u novinama je ustvari poziv na linč Vaskovića i mene. Supruga Dragana Davidovića, kojeg sam dan ranije na pres konferenciji prozvao zbog rušenja džamija, Mirjana Kusmuk, tada je bila Glavna i odgovorna urednica “Glasa Srpske”. Ovo je bio njihov način osvete!
U atmosferi koju je Dodikova vlast stvorila podijelivši nas sve na izdajnike i patriote, bilo je za očekivati “spontanu patriotsku rekaciju” kada se na ulici sretne “izdajnika”. To je upravo moj urednik Vasković i doživio… niz napada i prijetnji i njemu i članovima njegove porodice. Šta sam ja nakon ovakvog naslova u “Glasu, mogao očekivati? Da me napadne neka pijana budala, koja je upravo pročitala u novinama da sam ja saradnik omražene Sipe, koja “radi na rušenju našeg predsjednika, kako bi na taj način srušili Republiku Srpsku?”
Najopasnija formula je tih dana u Republici Srpskoj bila sastavljena. Po matrici Luja XIV – “država to sam ja”, stavljen je znak jednakosti između imena Republika Srpska i Milorad Dodik. Štaviše, taj znak je stavljen i između imena lidera SNSD-a i srpskog naroda, pa i pravoslavlja “na ovim prostorima”.
“Patriotama” nije smetalo to što se sam Dodik do juče hvalio da “nije bio lud da učestvuje u ratu” Iideklarisao se kao “ateista”. Slažem se da je to deklarisanja svačija, pa i njegova privatna stvar, kao što je činjenica i da je Dodik u “patriotskim” hvlospjevima, preko noći od “dezertera i ratnog profitera” prerastao u “Čuvara Srpske”, od “atesiste” u “kuma” mnogih hramova. Ustvari je bio i ostao kum kumova, zaključno sa presuđenim kriminalcom Milom Radišićem – “kumom” u beogradskom “egzilu”.
Impulsportal