Sastanak koji Milorad Dodik najavljuje povodom odluke Ustavnog suda o neustavnosti datuma na koji se proslavlja Dan Republike Srpske, smrtonosna je politička stupica u koju niko ko sebe smatra opozicijom ne bi trebao ulaziti.
Bakir Izetbegović, je inicijativom ko ju je na kraju uvažio Ustavni sud, Dodiku napravio nemjerljivu uslugu. Odigrao je na Dodikovu kartu i on sada uzvraća igru. Opet igra “Glavnog Baju” koji drži ključeve od “srpskog patriotizma”. Svi oni koji odbiju da prihvate njegovu igru i ne odazovu se sastanku “svih političkih predstavnika u RS” čija bi tema bila poslednja odluka Ustavnog suda BiH, će, nema sumnje biti prefarbani novim slojem izdajničke boje kojom ih Dodik i njegovi mediji i onako slojevito farbaju.
Lideri opozicije po ovom pitanju, međutim ne bi trebali imati dileme. Ako odluče da šalju “poruke jedinstva” sa Dodikovog kanabea to će biti političko samoubistvo opozicije, poslije kojeg će on imati pravi razlog da se zahvali “političkom Sarajevu” koje je još jednom snažno zaduvalo u njegova jedra.
Vjerujem da, bar većini, ne treba više ponavljati da su i Bakirova borba za “ukidanje” Republike Srpske i njenih obilježja i Dodikova “odbrana” Srpske i njenih znamenja, ništa drugo do podilaženje najnižim, nacionalističkim porivima vlastitih etnosa čiji je jedini cilj jačanje sopstvenih pozicija.
Ispada da je i jednom i drugom važnije šta im narod slavi nego čime slavi, u zemlji sa najnižim standardom u Evropi.
Upravo zbog toga opozicija u Republici Srpskoj mora biti vrlo oprezna i imati na umu da su sudske odluke konačne, obavezujuće i izvršne, i da se mogu obarati samo na sudu. Takva je praksa svake pravne države, za kakvu se svi bar deklarativno zalažu. Sve drugo bilo bi miješanje u nezavisnost pravosuđa.
Morali bi, ako ništa drugo, stvari sagledati racionalnim očima i osloboditi se svakog igranja na nacionalističku kartu. U protivnom, ako sebi dozvole da se sa Dodikom utrkuju u tome ko je “veći Srbin” i ko će žešće pljunuti na Sarajevo i instituciju kakva je Ustavni sud BiH, to će značiti da su pristali igrati na Dodikovom terenu na kome nemaju nikakve šanse.
Uostalom, ovo nije prvi put, u periodu Dodikove vladavine, da Ustavni sud ukida simbole Republike Srpske. Na početku njegovog mandata 2006. godine, neustavnim su proglašeni i ukinuti dotadašnji grb i himna, pa bi se moglo postaviti pitanje kakav je to “Čuvar Srpske” koji joj ni obilježja nije uspio sačuvati?
Bez obzira što bi mu mogli i ovakvo pitanje postaviti, lideri Saveza za promjene će iznova demonstrirati svoju slabost, ako odu na sastanak kod Dodika. Pokazaće, prije svega, nedostatak političke hrabrosti, neophodne da se donese racionalna odluka bez podilaženja ikome pa i pomućenoj kolektivnoj svijesti glasačkog tijela.
Postavlja se pitanje kakve to promjene iz opozicije najavljuju ako nisu spremni da se upuste u suštinske promjene – u one koje će voditi promjeni svijesti, umjesto podlaženju besvijesti masa zavedenih bolesnim idejama. Sve ostalo je isprazna demagogija kojom se pokriva bezidejnost i bezvoljnost da se šta zamijeni sem da Kurta i Murta zamijene pozicije. Postavlja se i pitanja o čemu bi to opozicija, mogla razgovarati sa Dodikom, kojeg su do juče pozivali da podnese ostavku i za kojeg je rečeno da je nanosi najveću štetu Republici Srpskoj? Hoće li to značiti da su i opoziciji bitniji praznici, od stotina miliona maraka pronevjerenog narodnog bogatstva?
Praznici, grbovi, zastave, himne, nisu posao kojim se ozbiljni političari bave.
To nikome ne bi smio biti prioritet, a pogotovo ne političara u najsiromašnijoj zemlji Evrope. Bilo bi smiješno da nije tužno to što je ovdašnjim političarima bitnije kada će se neki praznik proslavljati, nego imaju li njihovi glasači šta jesti.
Činjenica, je nažalost i da većina gladnog naroda tako razmišlja pa iste te političare i bira. Zašto? Zato što je taj narod još uvijek zaslijepljen strahovima jednih od drugih koje mu ti isti političari plasiraju jer nisu sposobni da mu šta drugo ponude. Zato oni i ne žele da se ta narodna (ne)svijest ikada osvijesti. Oni jesu endemska vrsta te kolektivne besvijesti.
Zar nije apsurdno da u državi, koju po svim istraživanjima, većina mladih želi da zamijeni nekom boljom, neprestano vodimo bitke oko državnih ili entitetskih praznika? Ako su ti praznici zaista toliko i bitni, zar je moguće da ne postoji mogućnost da se oko njih dogovorimo. Ako su sporni su Deveti januar, Prvi mart, Dvadeset prvi i Dvadeset peti novembar… evo ja predlažem da ih sve slavimo ili da ne slavimo ni jedan, jer ruku na srce nemamo mnogo razloga za slavlje ma u kom dijelu BiH živjeli.
Da li su oni koji bi da slave Deveti januar kao dan Republike Srpske, spremni da prihvate Prvi mart kao državni praznik Bosne i Hercegovine i obrnuto? Nisu spremni, a morali bi da budu. Da smo odavno svi progutali po neku žabu, danas ne bi tumarali po ovoj žabokrečini apsurda.
Nije problem u građanima, nego u političkim elitama. Građani se ponašaju po obrascu koji im oni serviraju. Narod niko nije pitao ni kada su ti praznici uvođeni. Nezapolenim masama i onako ništa ne znači da li je neki dan neradni, praznik ili je radni dan.
Međutim, na narodu je da shvati i da ne smije dozvoliti političkim elitama da potroše više i jedan sekund našeg vremna na besmislice. Pogotovo ako se tim besmislicama ova sirotinja još dublje gura u bijedu ali i međusobne podjele, koje ovdje uvijek imaju plodno tlo. Dan kada takvim politikama vide leđa svi građani Bosne i Hercegovine trebaju slaviti kao praznik.
Impulsportal