Foto: Hilmi Hacaloğlu/Wikipedia
Uhićenje gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua 19. ožujka stavilo je u središte pozornosti stanje demokracije u Turskoj. Ovaj čin označava moguću prekretnicu u postupnoj demontaži sekularnih i demokratskih stupova zemlje.
Piše: Deniz Torcu
Prilikom svog osnutka 1923., Republika Turska uspostavljena je kao sekularna država pod vodstvom Mustafe Kemala Atatürka. Sekularizam se smatrao ključnim za moderni razvoj budući da je odvojio državne strukture moći od vjerskih vlasti. Međutim, nedavne studije pokazuju da je to razdvajanje oslabilo otkako je Stranka pravde i razvoja (AKP) došla na vlast 2002. godine.
Istraživačica specijalizirana za tursku politiku Jenny White primjećuje da je pod AKP-om islam prešao put od privatnog prostora do sredstva političkog legitimiteta. U svojoj knjizi Muslim Nationalism and the New Turks iz 2014. autorica istražuje kako AKP promiče nacionalno-vjerski identitet kao alternativu tradicionalnom republikanskom sekularizmu.
Ovu transformaciju sekularizma prati revizija nacionalnog identiteta. Prema studiji Instituta Brookings, Erdoğanova vlada promovira vjersku i konzervativnu viziju o tome što znači biti Turčin. To je oslabilo “republikanske stupove” na kojima je zemlja utemeljena prije više od stoljeća.
Umjesto da zauzima privatni ili duhovni prostor, islam se sve više integrira u službeni državni narativ kao sredstvo političke kohezije i moralnog legitimiteta. Ova redefinicija imala je jasne posljedice: smanjen prostor za neslaganje, ograničene individualne slobode i širenje kulturnog i vjerskog identiteta koji isključuje značajne dijelove društva.
Kompetitivni autoritarizam
Autori poput Stevena Levitskog i Lucana Waya razvili su pojam “kompetitivni autoritarizam” kako bi opisali režim u kojem demokratske institucije formalno postoje ali su oslabljene hegemonističkom kontrolom od strane vlasti. U slučaju Turske, dokumentirane su različite prakse koje pridonose nepoštenom izbornom natjecanju. To uključuje kooptiranje pravosuđa, kontrolu medija i diskvalificiranje oporbenih kandidata.
İmamoğluovo uhićenje pod optužbom za korupciju i navodne veze s terorizmom uklapa se u ovaj obrazac. On se pojavio kao ozbiljan izazivač hegemoniji AKP-a nakon pobjede na izborima za gradonačelnika Istanbula 2019. i 2024. – u gradu visoke simboličke i političke vrijednosti. Međunarodni analitičari tumače njegovo uhićenje kao pokušaj da ga se isključi iz nacionalnih izbora.
Zloupotreba pravosudnog sustava
Posljednjih godina Turska je svjedok opetovanog korištenja sudskih postupaka za onemogućavanje političke oporbe. Prema izvješću Freedom Housea za prošlu godinu, Turska je klasificirana kao “neslobodna država”, s padom ocjena neovisnosti pravosuđa i građanskih sloboda. Pritvaranje više od tisuću ljudi nakon İmamoğluova uhićenja, uključujući novinare i prosvjednike, osudile su organizacije kao što su Human Rights Watch i Reporteri bez granica.
U ovom kontekstu primjena zakona pretvara se u sredstvo kontrole. Guillermo O’Donnell je to nazvao “birokratskim autoritarizmom“: selektivnom uporabom zakona u svrhu održavanja institucionalnih oblika, uz istovremeno eliminiranje njihovih demokratskih funkcija.
Ekonomist turskog podrijetla i dobitnik Nobelove nagrade Daron Acemoglu opsežno je argumentirao kako je demokratski pad izravno povezan sa slabim institucijama i nedostatkom kontrole nad izvršnom vlasti. U svojoj knjizi “Zašto nacije propadaju” iz 2013. on tvrdi da su inkluzivne institucije ključne za razvoj i stabilnost, dok one koje su zarobile ekstraktivne elite obično rezultiraju autoritarnim ili neučinkovitim režimima. Trenutna situacija u Turskoj, gdje je izvršna vlast postupno centralizirala kontrolu nad pravosuđem, medijima i izbornim sustavom ilustrira posljedice ovog institucionalnog zarobljavanja.
Međunarodne implikacije
Turska služi kao studija slučaja za razumijevanje transformacije demokratskih režima u 21. stoljeću. U svojoj knjizi How Democracies Die iz 2019. Steven Levitsky i Daniel Ziblatt upozoravaju da se suvremene demokracije obično ne ruše državnim udarima. Umjesto toga, one se urušavaju progresivnom erozijom institucionalnih kontrola i ravnoteže unutar samog sustava.
Događaji u Turskoj pokazuju kako lideri mogu oslabiti sekularizam, koncentrirati moć i kriminalizirati oporbu unutar političkog modela koji još uvijek zadržava demokratsku fasadu. Ova “normalizacija” pomaka prema autokraciji trebala bi biti upozorenje drugim ranjivim demokracijama.
Uhićenje Ekrema İmamoğlua ključna je epizoda u strukturnom procesu transformacije turskog političkog sustava. Promatrano kroz teorije kompetitivnog autoritarizma, demokratske regresije i političkog sekularizma, jasno je da se ne radi o izoliranoj epizodi represije. Ovo uhićenje signalizira duboki ideološki zanos koji prijeti samoj biti moderne turske republike koje je utemeljena prije više od jednog stoljeća.