Foto: Getty
Dok Pax Americana polako nestaje, glavno pitanje je da li će evropske i istočnoazijske demokratije formirati nove odbrambene saveze. Za to bi bilo potrebno liderstvo Njemačke i Japana, pa ostaje da se vidi da li je ijedna od ovih zemalja spremna da oživi borbeni duh
Piše: Ian Buruma
Kraj Pax Americane se jasno nazire. Iako je to dugo bio cilj mnogih ljevičara koji su se borili protiv “američkog imperijalizma”, zapravo nije toliko iznenađujuće to što su na kraju rušenje svjetskog poretka pokrenuli desni fanatici u vladi SAD. Američka krajnja desnica je uvijek bila više izolacionistička od liberalnog establišmenta. Sada je pitanje kako će reagovati glavni američki saveznici u Evropi i Istočnoj Aziji, čija bezbjednost zavisi od Sjedinjenih Država.
Evropski lideri su žurno sazvali sastanke na kojima je izrečeno mnogo hrabrih riječi. Kaja Kalas, visoka predstavnica Evropske unije za spoljne poslove i bezbjednosnu politiku, napisala je na platformi X da “slobodni svijet treba novog lidera” i da “nama, Evropljanima, sljeduje da prihvatimo ovaj izazov”. Britanski premijer Kir Starmer govorio je o “trenutku koji se događa jednom u generaciji” i obećao da će sarađivati sa Francuskom (uz V. Britaniju jedinom evropskom zemljom koja ima nuklearno oružje) kako bi pomogao u postizanju pravednog prekida vatre za Ukrajinu. Najzapaženija od svih izjava bila je ona Fridriha Merca, očekivanog kancelara Njemačke, nekadašnjeg čvrstog atlantiste, koji je rekao da Evropa mora “postići nezavisnost od SAD”.
Najbolje čemu možemo da se nadamo je da će predsjednik SAD, Donald Tramp, svojom izdajom tradicionalnih američkih saveznika, ponižavanjem Ukrajine, podsticanjem desničarskog ekstremizma i prihvatanjem ratobornih autokrata, natjerati evropske i istočnoazijske demokratije da formiraju nove odbrambene saveze. Potreba za novim poretkom je nesumnjiva. Ali su, isto tako, nesumnjive su i prepreke.
Evropska unija nije vojna sila i postoji sumnja da će “koalicija voljnih”, predvođena Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom, moći da nadomjesti povlačenje američkih bezbjednosnih garancija. Čak i ako evropske zemlje pronađu način da izgrade vojni savez sposoban da zamijeni NATO predvođen Amerikom, to će zahtijevati godine. I neće uspjeti bez liderstva Njemačke, najveće ekonomije u bloku.
Godine 2011, poljski ministar spoljnih poslova Radek Sikorski rekao je njemačkoj publici u Berlinu da se boji “njemačke moći manje nego njemačke inertnosti”. Mnogi Evropljani iz zemalja koje su nekada teško stradale od brutalne nacističke okupacije vjerovatno bi se složili sa ovim stavom. Ali, to možda neće biti mišljenje dovoljnog broja Njemaca, koji su i dalje nervozni zbog oživljavanja vojne postavke koja je, ne tako davno, uništila veliki dio Evrope – uključujući i samu Njemačku. Drugi u zemlji su prihvatili proruski stav. Na nedavnim saveznim izborima, krajnje desničarska stranka Alternativa za Njemačku, koja je sklona Trampu i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a protiv je podrške Ukrajini, završila je na drugom mjestu.
U istočnoj i jugoistočnoj Aziji situacija je još napetija. Za razliku od Britanije i Francuske, nijedna od američkih azijskih saveznica nema nuklearno oružje. Takođe, ne postoji ekvivalent NATO-a koji bi štitio od sve veće dominacije Kine. Najbogatiji američki saveznik, Japan, potpuno je zavisan od američkih bezbjednosnih garancija, kao i Južna Koreja, koja je pod stalnom prijetnjom od strane nuklearno naoružane diktature u Sjevernoj Koreji. Podrška Amerike takođe je ključna za zemlje jugoistočne Azije koje nastoje da se zaštite od kineske agresije.
Tu je i Tajvan, koji uopšte nema formalni bezbjednosni pakt sa SAD. Ako je Tramp spreman da žrtvuje Ukrajinu kako bi postigao dogovor sa Putinom, mogao bi biti jednako sklon da proda demokratiju Tajvana u cilju postizanja poslovnog dogovora s kineskim predsjednikom Sijem Đinpingom. Ako Pax Americana nestane u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, jedini način da se Kina zaustavi u pretvaranju svojih susjeda u vazale bio bi stvaranje azijskog NATO-a. Ovaj savez uključivao bi demokratije poput Južne Koreje, Tajvana, Indonezije, Malezije i Filipina, poludemokratije (Singapur i Tajland) i možda čak i neke autokratije (Vijetnam).
Ova organizacija bi, međutim, naišla na problem sličan onom s kojim je suočen evropski savez. Japan je jedina zemlja dovoljno moćna da predvodi takvu raznoliku koaliciju. Ali mnogi u Aziji su oprezni u vezi sa davanjem tako velike uloge zemlji koju je dugo vodila konzervativna partija čiji su lideri oduvijek oklijevali da priznaju užasne postupke svojih predaka tokom Drugog svjetskog rata. A, kao što je slučaj i u Njemačkoj, većina Japanaca nije spremna da vjeruje sebi.
Pax Americana u Aziji i Evropi morala je da dođe do kraja. Dogovor prema kojem mnoge bogate zemlje potpuno bezbjednosno zavise od jedne supersile nije bio zdrav dugoročni aranžman. Ali tajming i način njegovog kraja ne mogu biti gori. Upravo kada evropske i azijske demokratije moraju da se suoče sa neprijateljskom koalicijom autokratija – Rusijom, Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom – njihov zaštitnik prijeti povlačenjem svoje podrške, ostavljajući malo vremena da se obnovi solidna odbrana.
Ono što bi se moglo desiti, uprkos svim dobrim sentimentima, jeste da saveznici koje je Amerika napustila počnu da paniče i traže zaštitu od jedne od velikih sila. Južna Koreja i zemlje jugoistočne Azije možda će se okrenuti Kini. Britanci bi mogli da se oslone na svoj “specijalni odnos” sa SAD, dok bi Njemci – a možda bi i Francuzi, ako Marin le Pen pobijedi na narednim predsjedničkim izborima – mogli da traže pomoć od Rusije. A Japan, ostavljen da se snađe, mogao bi da prevaziđe svoju posthirošimsku averziju prema nuklearnom naoružanju.
Nijedno od ovoga nije zagarantovano. Možda će Evropljani uspjeti da se saberu. Možda će Trampova prijetnja biti gora od njegovih djela. Možda Amerikanci neće povući podršku Aziji. Ali niko ne bi trebalo da računa na to.
Glavne demokratije u Evropi i Aziji sada su jedini bedem protiv autoritarizma. A odgovornost za odbranu političkih sloboda biće uglavnom na Njemačkoj i Japanu, zemljama koje su nekada mnogo učinile da ih unište.
Izvor: Project Syndicate
Prevod: N. R./Vijesti.me