“Ukoliko se sporazum bude primjenjivao, priljev izbjeglica iz Sirije u Tursku će također biti zaustavljen, s obzirom na to da je balkanska izbjeglička ruta zatvorena”, izjavio je optimistično nizozemski premijer Mark Rutte na Europskom vijeću, sastanku premijera i predsjednika zemalja članica Europske unije.
Sporazum koji spominje je zapravo u velikoj mjeri njegov prijedlog novog dogovora EU i Turske kojim se predviđa “trampa” izbjeglica: naime svi koji su preživjeli opasno putovanje preko Egejskog mora iz Turske u Grčku sada bi se istim putem prisilno vratili u zemlju iz koje su netom pobjegli. U zamjenu za to, zemlje EU bi postupno primale mali broj izbjeglica koje bi prošle selekciju u Turskoj, što bi u ukupnom broju izbjeglica iz Sirije bilo sasvim beznačajno, ali bi Europljanima poslužilo kao pokriće za vlastitu zakonsku i političku odgovornost u izbjegličkoj krizi.
Rutteov prijedlog je međutim daleko od gotove stvari, jer pristanak drugih šefova država i vlada još uvijek nije osiguran. Ne zato što bi Rutteovi europski kolege imali rezerve oko pravnih i moralnih implikacija takvog postupka ili praktične izvedivosti “plana”, već prije svega zato što neki od njih misle da Turska “traži previše”, dok drugi, očekivano, kategorički odbijaju bilo kakvu pomisao na to da prime izbjeglice. Također, zemlje članice EU i njihove vlade nalaze se u različitim pozicijama, ne samo geografski nego i politički. Za neke od njih, poput Rutteove vlade, zaoštravanje prema izbjeglicama je unutarnjopolitička nužnost, jer im ankete jasno pokazuju kako rasističkija stranka paradoksalno nazvana “Strankom slobode” trenutno uživa dvostruko veću podršku od Rutteovih liberala i četverostruko veću od njegovih socijaldemokratskih koalicijskih partnera.
Još je neizvjesnije hoće li Turska pristati na taj plan, čak i ako ga dogovori Europsko vijeće. Tamošnji su vladari bez sumnje znatno rezerviraniji prema Rutteovim fantazijama o “zaustavljanju” iseljavanja iz Sirije samo ako se “zatvori balkanska ruta”. Jer, ako su Rutte i njegovi saveznici uspjeli sami sebe uvjeriti u vlastitu propagandu o tome kako migracije izaziva “pretjerana dobrodošlica Europljana”, iz turske je perspektive puno jasnije kako u Siriji još uvijek bijesni krvavi rat u kojem i turska država neposredno ili posredno sudjeluje. Naposljetku, rat koji turska vlada vodi unutar vlastitih granica, u kurdskim krajevima na jugoistoku zemlje (a koji je samo djelomično povezan s onim u Siriji), već je izazvao novih 250.000 izbjeglica u toj zemlji. To je onaj isti turski rat protiv vlastitog stanovništva pred kojim su europski lideru odlučili čvrsto zatvoriti oči, u nadi da će privoljeti Tursku da internira sirijske izbjeglice – i dakako spasi njihove mandate u političkom kontekstu stalnog jačanja rasističkih opcija.