 u instrument provedbe interesa krupnog biznisa. Da li je na vidiku gubitak vlasti?){kind=link}
François Hollande ubrzao je preobrazbu francuske Socijalističke stranke (Parti Socialiste, PS) u instrument provedbe interesa krupnog biznisa. Da li je na vidiku gubitak vlasti?
Vlada francuske Socijalističke stranke izvrgnuta je nizu kritika koje dolaze sa svih strana, od desnice do ljevice kao i od strane civilnog društva. U kontekstu navedenog politika Françoisa Hollandea uživa potporu od svega 13% što ga čini petim najnepopularnijim predsjednikom u povijesti.
Hollandeov odgovor na sve veću nezaposlenost bilo je približavanje desnici što se ponajviše očitovalo u okviru inicijative iz kolovoza 2014. godine. Nakon toga, zajedno s predsjednikom vlade Manuelom Vallesom, Hollande je krenuo u još autoritativniji politički obrat, težeći centraliziranoj vlasti te ušutkavanju protivnika, koji su pak dolazili upravo iz redove njegove stranke.
Stoga možemo smatrati kako je navedena politika utrla put predsjedničkim izborima (2017.) koji će najvjerojatnije omogućiti pobjedu kandidatu radikalne desnice odnosno Nacionalnog fronta (Front National, FN).
Hollande – najgori neprijatelj
Izbor socijalističkog predsjednika Françoisa Hollandea 2012. godine kao i većina koju je Socijalistička stranka ostvarila u parlamentu, označila je prekid tradicije izbora desničarskih predsjednika, a koja je vladala nakon izbora Jacquesa Chiraca i Nicolasa Sarkozyja.
François Hollande izabran je na temelju poruka o promjeni, nadi i obnovi. Osnovu njegove kampanje činilo je obećanje o uvođenju stope od 75% poreza na sve zarade iznad milijun eura, kao i povećanje izdavanja za socijalni sektor. Obećao je također, sada u već slavnom govoru Discours du Bourget, obuzdati „najgoreg neprijatelja“ – svijet financija.
Hollande je u početku imao potporu solidne većine u predstavničkom tijelu koja je predstavljala čvrstu i odlučnu vladu. Pozvao je članove Zelene stranke (EELV) na preuzimanje važnih ministarskih pozicija; polovica imenovanih dužnosnika bile su žene (rodna ravnopravnost bila je također temelj kampanje); Hollande se također okružio mladinim ljevičarima u koje je imao povjerenje.
Nakon toga Hollande je omogućio donošenje tzv. Loi Taubira, (nazvanog prema karizmatičnom ministru pravosuđa), koji je omogućavao sklapanje istospolnih brakova kao i mogućnost posvojenja u takvim brakovima, unatoč žestokom protivljenju desnice. Ova je pobjeda učvrstila njegovu poziciju te ojačala autoritet. Ipak, ovaj obećavajući početak predstavljao je samo naličje izborne pobjede
Naime, njegov obračun sa „svijetom financije“ bio je manje uspješan. Oba dijela političkog spektra, desnica kao i ljevičarski centar (sudeći prema provedenim anketama javnog mijenja) bila su protiv poreza od 75%, nazvanog još i „super porez“. Prijedlog je došao i pred tijela francuskog Ustavnog suda koji je krajem 2012. odlučio kako navedeni porez predstavlja nezakonitu diskriminaciju imućnijeg dijela stanovništva. Odluka Ustavnog suda predstavljala je veliki udarac za Hollandea, nakon koje su stvari krenula na gore.
U kontekstu navedenog, u prosincu 2012. godine ugledni, francuski nezavisni magazin Mediaparet, objavio je kako je jedan od pomoćnika ministra financija, Jérôme Cahuzac, posjedovao ilegalne račune u Švicarskoj i Singapuru.
Optužba je prerasla u pravi medijski fijasko, tijekom kojega je Cahuzac proklamirao svoju nevinost čak i pred Nacionalnom skupštinom, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije u večernjim vijestima priznao postojanje računa.
Cahuzacovo mijenjanje priče negativno se odrazilo na samog predsjednika i njegovu vladu, a prije svega u kontekstu Hollandeovog obećanja kako će ova vlada biti „normalna“ i „moralna“ u odnosu na petogodišnji mandat Nicolasa Sarkozyja koji je bio obilježen nizom skandala.
Navedena afera predstavljala je točku preokreta za Hollandea, nakon koje je predsjednik počeo, polako, ali sigurno povlačiti prema političkom centru. Na taj je način nastojao zadržati umjerene saveznika te smanjiti mogućnosti „glasačkih prebjega“ na desnicu.
Zaokret prema desnici, između ostalog manifestirao se i očitim odricanjem od predizbornog programa. Na taj je način predsjednik okrenuo leđa proklamiranoj ljevičarskoj politici: potonje se očituje u bankarskoj reformi iz siječnja 2013. godina, nazvanoj Glass-Steagall à la française, a koja zapravo nije predstavljala ništa, nego li manju neugodnost za one koji su se bavili financijskim špekulacijama. „Mekši“ pristup no što se očekivao vidljiv je i prema rekordnom broju deportacija ilegalnih imigranata kao i odustajanje od priznavanja prava glasa osobama bez državljanstva na lokalnim izborima.
Nepotrebno je istaknuti, kako je ljevičarski dio vlade bio nezadovoljan. Stoga se nezadovoljna frakcija, unutar Socijalističke partije, okupila pod nazivom frondeurs.
Upravo su frondeursi predstavljali problem za Hollandea. Prije svega zbog kategoričnog i glasnog odbijanja provođenja njegove politike strateškog prestrojavanja. Predstavnici ove skupine imali su značajnu ulogu u predstavničkoj većini te možda još i važnije, bili su postavljeni na najznačajnije funkcije u vladi.
Važno je naglasiti kako ne postoji jasna podjela između frondeursa i vladinih pristaša unutar stranke. Za ilustraciju stanja, može poslužiti primjer Martine Aubry koja se nalazi u prilično nezgodnom položaju s obzirom na navedeno. Ona je trenutačno gradonačelnica Lille dok je u širem političkom smislu prepoznata kao pripadnica ljevičarskog dijela stranke.
Naime, ona unatoč pripadanju lijevom dijelu Socijalističke partije ne može biti strogo definirana kao primjer protivnice Hollandeovoj politici premda je istaknula kako joj je već dosta liberalnog pristupa kojega koristi vlada te je bila supotpisnica izjave za javnost u kojoj se oštro kritizira vladina politika.
Unatoč navedenom Aubry je odlučila poduprijeti Hollandea na stranačkom kongresu 2015. godine te se do sada suzdržavala od proglašavanja „otvorenog rata“ u odnosu na izvršnu vlast.
(Međutim, važno je osvrnuti se na njezinu najavu održavanja nacionalne konvencije, svega nekoliko dana prije godišnjeg sastanka stranke. Navedeno svakako ukazuje na njezinu tendenciju djelovanja u širim nacionalnim okvirima što je čini kao najvjerojatniju socijal-demokratsku kandidatkinju koja će se suprotstaviti pro vladinoj struji u stranci).
Očito postojanje opozicije unutar stranke ugrožava kredibilitet vlade kao i njezinu sposobnost efikasnog vladanja. Međutim, umjesto redefiniranja dosadašnje politike s ciljem povratka povjerenja drugova, Hollande je reorganizirao predsjednički kabinet.
Promjene u kabinetu
Svojevrsno čišćenje kabineta započelo je u travnju 2014. godine kada je dotadašnji predsjednik vlade Jean Marc Ayrault, zamijenjen s ministrom unutarnjih poslova Manuelom Vallsom. Zanimljivo je naglasiti, kako je Valls tijekom stranačkih izbora 2011. godine skupio svega 5% glasova te je bio na glasu kao pripadnike stranačke desne linije.
Nova vlada nazvana „borbena vlada“ od strane svojih utemeljitelja, obećala je biti odlučna u kontekstu političkih diobi kako unutar tako i izvan stranačkih struktura. Vodstvo je također obećalo da će provesti određene nepopularne mjere s ciljem stvaranja općeg dobra.
Tijekom kolovoza 2014. došlo je do još veće promjene unutar kabineta. Naime, Hollande i Valls riješili su se većine oponenata. Tako su članovi stranke koji su podupirali Hollandeovu politiku zamijenili one iz redova frondeursa.
Sukladno tomu, ministri poput Arnauda Montebourga te Benoita Hamona, koji su predstavljali ključne figure u lijevom krilu stranke, bili su smijenjeni.
Zapravo,jedina „odmetnica“ koja je ostala bila je Christiane Taubira. Naime, smatrano je kako ona predstavlja slabu prijetnju, prije svega zbog rijetkih javnih istupa.
S druge pak strane, zbog zalaganja za prava homoseksualaca postala je simbolom ljevičarskih korijena stranke stoga bi njezino smjenjivanje u tom trenutku predstavljalo veću štetu za samu vladu no što je to bio njezin ostanak.
Novi članovi vlade postali su većinom mladi stranački ljudi koji su bili lojalni Hollandeu.
Među novim članovima vlade našao se i Emmanuel Macrone, koji je diplomirao na prestižnom francuskom fakultetu te koji je ujedno bio i bivši zaposlenik Rothschilda te uvjereni fiskalni liberal. Njegovo imenovanje na mjesto ministra ekonomije, predstavljalo je iznenađenje za mnoge s obzirom da nije bio poznat široj javnosti.
Navedeno imenovanje označilo je definirajući trenutak cjelokupnog Hollandeovog predsjedništva. Bio je to signal konačnog raskida s tradicionalno lijevom političkom ekonomijom. Potonje se očituje i u njegovoj najavi, koja je uslijedila odmah nakon imenovanja, kako bi se trebalo razmisliti o 35-om radnim tjednu koji ima pak poseban status u francuskom društveno-političkom kontekstu kao radno izborena stečevina koja nije podložna promjeni.
Macron je uskoro postao ključna osoba nove vlade. Mlad, karizmatičan, elokventan često je bio u javnosti te je samim time polako prerastao u lidera nove politike.
Njegovo ideološke opredjeljenje postalo je njegovim političkim adutom. Zanimljivo je napomenuti kako njegova politička pozicija nije ovisila o javnom mnijenju kao što je to bio slučaj s ostalim ministrima. To se nije promijenilo niti kada se on otvoreno suprotstavljalo određenim politikama koje je vlada zastupala.
Navedeno je uvelike utjecalo na kreiranje diskursa o Macronu kao o principijelnom individualistu. Stoga ne iznenađuje činjenice da je ubrzo de facto postao vođa pokreta unutar stranke: mlad, fiskalni i socijalni liberal, zagovornik slobodnog tržišta. Bio je predstavnik onog dijela političara za koje je javnost smatrala da jednostavno posjeduje sve. Stoga je ovako kreirana slika bila privlačna za veći dio francuske javnosti.
Ipak, Macron je bio izložen kritici ljevice koja ga je smatrala prigodnom slikom koja vladi služi kako bi senzibilizirala javnost za okretanje liberalnoj politici. Na toj platformi uslijedili su protesti na kojima se upravo njegovo ime spominjalo kao sinonim nezadovoljstva vladinom politikom. Ovo otvoreno neprijateljstvo samo je pojačalo Macronovu želju za daljnjom provedbom reformi.
Reforme
Krajem 2014. Hollandeova vlada dala je prijedlog zakona, koji je postao poznati kao Macronijev zakon, a u sebi je zadržavao kontraverznu odredbu koja se tiče rada nedjeljom. Naime, sukladno ministrovoj težnji, prema novom zakonu rad nedjeljom bi bio omogućen.
Ova odredba bila je dio šireg pokušaja liberalizacije francuskog tržišta te smanjivanja utjecaja vlade na samo tržište.
Konzervativci su čak prozvali francuski zakonodavni okvir koji, skladno njihovom mišljenu, pretjerano štiti radnike čime su onemogućena daljnja zapošljavanja. Prema njihovim mišljenju upravo bi deregulacija tržišta ponovno potaknula privredu.
Ovaj argument nije dobro prihvaćen među Francuzima koji nisu bili skloni navedenoj ideji te koji su naposljetku izabrali vladu koja nije provodila obećanu politiku. Upravo suprotno vlada je provodila politiku koja je karakteristična za desnu političku struju.
Kao odgovor na navedeni prijedlog svi veći sindikati i studentske udruge organizirale suniz prosvjeda diljem zemlje. To je dovelo do različitih vrsta rasprava na svim nivoima o učincima navedenog prijedloga dok je donji dom francuske skupštine raspravljao danima o zakonu.
Kritika javnog mijenja, koja je dolazila izvan, ali i unutar stranačkih struktura, predstavljala je problem za vladu, koja je kritiku shvaćala kao dovođenje u pitanja njezinog legitimiteta.
Nakon pokušaja te poraza da prijedlog zakona usvoji skupštinska većina, stranka je odlučila promijeniti pristup.
Stoga je u veljači 2015., Manuel Valls objavio Skupštini kako će on kao predsjednik vlade upotrijebiti ustavne mjere koje mu omogućuju da ubrza usvajanja navedenog zakona. Važno je istaknuti kako se ove mjere koriste samo u slučajevima kada izvršna vlast sumnja da će njezinu politiku potvrditi zakonodavni dio vlasti.
Valls se referirao na dio francuskog Ustava, u kojemu piše:
Predsjednik vlade može nakon konzultacija s Vijećem ministara predložiti glasanje o zakonu koji se tiče financija ili socijalne politike prije no što to učini Nacionalna skupština. U tom slučaju, zakon će se smatrati prihvaćenim, ako u roku od 24 sata ne bude izglasana rezolucija o nepovjerenju vladi.
Sukladno navedenom za ovakvu proceduru potrebno je prikupiti 10% zastupnika Skupštine.
U slučaju da se ovakva procedura provede, mora doći do izglasavanja povjerenja vladi. Prema takvom scenariju, ako većina zastupnika (228 od ukupno 577) izglasa nepovjerenja, vlada je prisiljena dati ostavku. Ako pak to ne učini, prijedlog zakona usvaja niži zastupnički dom, nakon čega prijedlog dolazi pred Senat u kojemu slijedi njegovo daljnje razmatranje.
Promatračima izvana ovo se može činiti kao prilični riskantni potez vlade. Naime, ako zakon ne podupre većina zastupnika, slijedom konzekvencije, vlada pada.
Međutim, u francuskoj stvarnosti ovo ne predstavlja vjerojatan razvoj događaja jer niti jedna vlada još nije odstupila na ovaj način.
Zašto? Zato što Francuska ima povijest političkog sektaštva. Naime, otvoreno pristajanje uz političkog neprijatelja definira se kao izdaja koja se ne tolerira.
Dakle, dok se ljevica i desnica mogu složiti u vezi rušenja vlade, nitko od članova pojedine političke struje neće doista glasati za svrgavanje „svoje vlade“, a koje je predložila suprotna strana. Zbog toga upotreba navedenih ustavnih odredbi nosi u sebi tako malo rizika.
To je omogućilo Vallsu da se sasvim neometano prvo obrati nižem predstavničkom domu s ciljem ubrzavanja procesa usvajanja zakona. Potrebno je napomenuti kako je većina predsjednika vlada Pete republike u jednom trenutku svoga mandata pribjegla ovom rješenju.
Unatoč tomu važno je naglasiti okolnosti koje mogu dovesti do upotrebe ovog proceduralnog postupka.
U slučaju Macronovog zakona, vlada je pokušala progurati cijeli paket političkih mjera, koje su bile u evidentnoj suprotnosti s predizbornim obećanjima Françoisa Hollandea te koje nisu imala potporu niti Skupštine niti javnosti.
Stoga se ova situacija uvelike razlikuje od one iz 1989. godine kada je tadašnji predsjednik vlade Michel Rocard također pribjegao navedenoj proceduri kako bi došlo do izglasavanja niz propisa koja se tiču reguliranja rada televizije i rada (Conseil Supérieur de l’Audiovisuel ). Naime, to je bilo jedno od predizbornih obećanja predsjednika Françoisa Mitterranda koji je za to imao potporu javnosti. Stoga je donošenje takvog zakona imalo uporište kako u javnosti tako i u predizbornom obećanju.
Nakon svega, Macron i vlada pokušali su tri puta progurati zakon, prije no što su sklopili sporazum s desnim krilom u Senatu tijekom srpnja 2015. Legalitet je ovog političkog manevra prilično upitan. Naime, prema odredbi Ustava iz 2008. godine ovaj se mehanizam može upotrijebiti svega jednom tijekom jednog saziva Skupštine.
Vallsova je vlada mehanizam koristila čak tri puta u razdoblju od sedam mjeseci. Svoje su postupke pravdali obrazloženjem kako se svaki puta radilo o istom prijedlogu zakona s tek minornim izmjenama.
Manevar je uspio i Macron je proveo svoju namjeru.
U lipnju 2016. objavljeno je kako su mjere omogućile otvaranje 1500 novih radnih mjesta u transportnom sektoru, deregulirale turističke zone te povećale telekomunikacijske usluge diljem zemlje.
Ono što se izostavilo u ovom izvještaju su radni uvjeti u kojima rade novozaposleni kao i dugoročni problemi koji će se javiti uslijed deregulacije turističkog tržišta kao i još oko tisuća naselja koje još nemaju pristup 3G mreži.
Debata o stjecanju državljanstva
Krajem 2015. godine u Francuskoj je vladalo veliko nezadovoljstvo uvjetovano visokom nezaposlenošću, rastom siromaštva kao i unutarnjim podjelama koje su bile sve dublje.
Stoga kada je došlo do terorističkog napada, drugi puta u godini dana, Hollandeova vlada našla se u ozbiljnoj krizi.
U kontekstu tragedije koja je ujedinila sve političke aktere, predsjednik je objavio kako će Skupštini uputiti prijedlog plana koji podrazumijeva oduzimanja francuskog državljanstva svima koji budu optuženi za terorizam. Navedeno je izazvalo lavinu bijesa na ljevici.
U početku, nacrt zakona podrazumijevao je oduzimanje državljanstva samo onim osobama koje posjeduju dvojno državljanstvo. Unatoč tomu zakon je u sebi sadržavao niz moralnih problema.
Naime, sukladno prijedlogu nacrta zakona, postojanje dvojnog državljanstva podrazumijeva i dva tipa nacionalnosti: onaj koji omogućuje ljudima da ostanu bez državljanstva jer su također državljani druge države te onaj prema kojemu oni nisu subjekti ovog zakona.
Ovaj dvoslojni sustav također presumira da su ljudi s dvojnim državljanstvom potencijalne izdajice te da se njihova vjernost republici, po definiciji stvari,mora i treba propitivati.
S ciljem smanjivanje kritike vlada je ublažila određene stavke zakona kako bi on bio prihvatljivi, neovisno o postojanju ili nepostojanju nacionalnog elementa.
Prijedlog se činio kao da je izašao iz priručnika Nacionale fronte. Važno je napomenuti kako je usto bio i ilegalan. Naime, prema Konvenciji iz 1954. godine koja se tiče statusa osoba bez država, a koju je Francuska ratificirala, zabranjeno je osobama oduzimati državljanstvo uslijed čega bi postali apatridi.
Ovo je potaknulo brojne rasprave u Francuskoj koje su dovedene do apsurda. Naime, teško je povjerovati da bi osoba odustala od svoga križarskog pohoda zbog straha od oduzimanja francuskog državljanstva.
U prilog protivljenju ovom prijedlogu zakona ide i činjenica kako je tek jedna osoba od njih desetak, koje su izvela dva teroristička napada u Francuskoj, imala francusko državljanstvo. Čak je i vlada priznala da se radi o prijedlogu koji ima čisto simboličko značenje.
Unatoč navedenom Hollandeova administracija, a pogotovo Valls nastavili su intenzivnu kampanju s ciljem prihvaćanja ove inicijative, stvarajući na taj način duboku podjelu unutar francuske političke scene.
Ljevičarski dio vlada pružio je žestoku borbu protiv najavljene reforme dok je Christiane Taubira u siječnju 2016. čak iznijela javno protivljenje prijedlogu.
Taubira je i prije ovoga, predstavlja onaj dio vlade i stranke koji se ne slaže smjerom kojim je Hollande krenuo te je jedna od rijetkih koja je unatoč tomu ostala u vladi.
Unatoč važnosti njezine simboličke uloge, prešla je granicu do koje je Hollande bio spreman tolerirati njezino protivljenje. Stoga joj je predsjednik dao ultimatum, nakon kojega je odlučila napustiti vladu. Prilikom odlaska poručila je novinarima kako ponekad otpor podrazumijeva odlazak.
Naposljetku, Vlada nije uspjela stvoriti dovoljnu političku moć da progura zakon.
Iako je usvojen u Nacionalnoj skupštini, Senat se žestoko usprotivio, zahtijevajući drugu verziju. S obzirom kako je bilo potrebno odobrenje obaju domova, prijedlog nije nikada zaživio.
El Khomri zakoni
Posljednji zakoni koje je predložila Hollandeova vlada također predstavljaju teško ostvariv zadatak. Radi se o zakonu nazvanom El Khomori prema kojemu bi došlo do značajnog redefiniranja odnosa između rada i kapitala.
U slučaju da zakon prođe to bi u konačnici značilo fleksibilizaciju radnog vremena te naposljetku i dokinulo plaćanje prekovremenih sati. Zakon također predviđa lakše otpuštanje radnika te ograničava godišnji odmor kao i broj neradnih dana tijekom blagdana.
Isto tako prema prijedlogu dopušteno je održavanje referenduma na radnom mjestu, za čiju bi uspješnost bilo potrebno pristanak svega 30% radnika s ciljem zaobilaženja odlučivanja na sindikalnoj razini.
Najproblematičniji dio zakona odnosi se na promjenu odnosa prema normi radnih sati. Naime, u Francuskoj tvrtke i radnici (putem svojih tijela) izravno utječu na niz propisa koji se tiču rada.
Tako tvrtke donose odluke koji se tiče konkretno njihove sfere rada, sukladno tome odlučuju o plaći, plaćenom dopusti, radnom rasporedu i sl. Sve se ovo odvija u specifičnom okviru pojedine industrije unutar kojih se vrše pregovori između radničkih predstavnika i poslodavaca. Ovaj se pak sustav, primjenom navedenog zakona pokušava zaobići.
Navedeni zakon zapravo samo ponavlja kapitalističku logiku prema kojoj je temeljni problem francuske ekonomije prezaštićenost radnika, što rezultira gotovo nehajnom radnim snagu, a što u konačni znači da radnici ne ostvaraju svoj puni potencijal.
Stoga ne iznenađuje što na njega nisu imali posebnih prigovara ljudi poput Pierrea Gattaza, vođe francuske poduzetnika kao niti desno orijentirani milijunaš Serge Dassault.
Ustanak
I ovaj je prijedlog zakona izazvao pravu buru negodovanja. Radikalna feministkinja te članica Lijeve fronte, Caroline De Haas pokrenula je online peticiju. S obzirom na broj potpisnika peticija je ubrzo s preko 1.3 milijuna potpisa postala najpotpisivanija u francuskoj povijesti.
Protest koji se izrodio, bio je nadahnuti američkim Occupy pokretom te španjolskim pokretom indignadosa. Tako je došlo do gotovo jednomjesečne okupacije francuskog trga Republike kao i do niza mirnih i nasilnih protesta koji su se odvijali diljem države.
Veliki protesti nagnali su vladi da razmisli o drugačijem pristupu. Kako bi na neki način smanjila otpor vlada je sastavila novi nacrt koji je u sebi ipak sadržavao i odredbe koje su činile točke prijepora u odnosu na protivnike.
S ovim manevrima, Hollande i Valls uspjeli su pridobiti većinu protivnika (između ostalih i CFDT te sindikate lijevog centra). Unatoč tomu još uvijek su se suočavali s prevladavajućim kritikama.
Kako bi zakon ipak zaživio, unatoč brojnim kritikama, vlada je u svibnju objavila kako će ipak ponovno koristiti ustavni mehanizam koji joj omogućuju da zakon bude izglasan, premda je nešto ranije odbijala njegovu ponovnu primjenu.
Hollandeova nevještost upravljanja situacija iznenadila je mnoge. Naime, prijedlog zakona uopće nije podlijegao opravdanosti upotrebe ustavnog mehanizma koji se koristi samo u iznimnim situacijama.
Sukladno Ustavu, protivnici prijedloga započeli su s procedurom o izglasavanju nepovjerenja vladi u roku od 24 sata.
Kao prava rijetkost došlo je do suradnje između ljevice i desnice tako da su zastupnici Lijeve fronte poduprli zahtjev desnice za opozivom.
Međutim frondeursi su se ubrzo našli u nezgodnom položaju. Premda su na početku rekli kako će podržati proceduru za izglasavanja nepovjerenja vladi te su samim time doveli u ozbiljnu opasnost postojanost vlade kao i situacije u kojoj mi sami srušili „svoju“ vladu.
Saznavši za takvu namjeru dijela stranke, Jean-Christophe Cambadélis, prvi tajnik Socijalističke stranke zaprijetio je izbacivanjem svakoga onoga tko podupre takav zahtjev.
Prijedlog za opoziv ratificiran je u Nacionalnoj skupštini s potrebnom većinom od 10% zastupnika koja je bila potrebna da zaista i dođe do izglasavanja nepovjerenja, ali je sam prijedlog prikupio 246 zastupnika dok je za izglasavanja trebalo skupiti 288 zastupnika koji bi podržali prijedlog.
Nakon toga došlo je do drugog prijedloga, kojega su ovoga puta predstavili frondeursi. Bila je to više simbolička gesta jer nitko bio uvjeren da će prikupiti dovoljan broj zastupnika, međutim na kraju su nedostajala samo dva glasa. Ovo je ukazalo na postojanje ozbiljnih frakcija unutar francuske politike.
Unatoč pretrpljenom gubitku u Skupštini, protivnici zakona su i dalje bili iznimno aktivni u svome protivljenju zakonu. To se ponajprije odnosi na najveći francuski sindikat (CGT) koji je organizirao masovni štrajk koji je paralizirao zemlju.
Navedeni je protest ujedno bio i najveći još od 1995. godina kada su ljudi izašli na ulice i izrazili nezadovoljstvo tadašnjom reformom socijalnog sektora te planom rekonstruktuiranja mirovinskog sustava, koji je predlagala desničarska vlada.
„Naftni“ sindikati su počeli blokirati pristup gorivu što je dovelo do gotovo 20% benzinskih crpki koje su bile blokirane. To je prisililo vladu da posegne za rezervama, koje su stvorene nakon nafte krize iz 1973. godine.
Štrajku su se priključili i radnici u elektranama. Isključivanje struje odvijalo se planski, a odnosilo se na „strateške“ prekide, tako da je cjelokupno sjedište MEDEF (udruga poslodavaca) ostalo bez struje.
Nakon toga došlo je do štrajka i u transportnim linijama, željeznice nisu radile, a avionski letovi su otkazani.
S obzirom kako se bližio početak Europskog prvenstva u nogometu, kojemu je Francuska bila domaćin, paraliza koja je zahvatila zemlju predstavljala je pravu noćnu moru za vladu.
Šira slika
Mandat Françoisa Hollandea obilježen je povećanim frakcionaštvom unutar gotovo svih stranka francuske političke scene. U kontekstu navedenog ekstremno desno krilo Nacionalne fronte doživjelo je uzlet nakon što su ga preuzeli Marine i Jean –Marie le Pen što je dovelo i do razjedinjenja unutar same stranke.
S druge je pak strane Republikanska stranka jedva preživjela unutarstranačke izbore. Parlamentarna skupina Zelene stranke također je doživjela svojevrsni raspad uvjetovan različitim stajalištima vezanim uz podršku vlade.
Lijeva fronta suočila se s unutarnjom krizom kada je njezin predsjednik Jean-Luc Mélenchon, bez konzultiranja s članstvom, najavio svoju kandidaturu na idućim predsjedničkim izborima, koji se trebaju održati 2017. godine.
Izuzetak nije niti Socijalistička stranka koja je praktički rastrojena između pro i anti Holanndeove struje.
Danas je evidentno kako ljudi koji su izabrani 2012. godinu nisu imali zajedničku političku platformu. Stoga je Hollandeovo skretanje u desno samo ubrzalo proces političke dezintegracije.
Ovo je dovelo do situacije da Socijalistička stranka možda je najjača „na papiru“, ali iza sebe nema stvarni politički kapital.
Proteklih nekoliko godina predsjednik se našao pred dilemom: raditi različite kompromise uzimajući u obzir rizik koji znači da na kraju mandata neće uroditi plodovima bitnim za drugu kandidaturu ili provoditi svoju politiku nepopularnih mjera, koristeći pri tome demokratske političke institucije. Hollande je odabrao ovo posljednje.
Neki analitičari upozorili su kako može doći slične situacije koja se odigrala u grčkom PASOK-u. Naime, stanka je napravila radikalni raskid s tradicionalnom ljevičarskom politikom zbog čega su se njezini dojučerašnji birači okrenuli alternativama.
Očito je kako Francuzi ne reagiraju pozitivno na politiku koje provode Hollande i Valls.
S jedne strane ne postoji opravdanost za njihovu politiku jer ljudi naprosto ne žive bolje.
Možda još problematični dio predstavlja velika diskrepancije između volje narode i politike koja se provodi, a koja je pojačala nezadovoljstvo naroda s političkim elitama. Ovo nezadovoljstvo ide u prilog strankama ekstremne desnice.
Jedini pravi put za ljevicu predstavlja stvaranja političkog programa koji će se zaista baviti stvarnim problemima s kojima se susreće francusko radništvo.
Stoga, da bi se stvorila i najmanja šansa za pobjedu na izborima 2017. godine, ljevica mora ozbiljno shvatiti nezadovoljstvo koje dolazi iz bulevara, cafea i trgova te kreirati jedinstveni pokret koji je sposoban unijeti radikalnu i progresivnu politiku u Elizejsku palaču.
PREVOD Ana Rajković
Izvor: Jacques Simon/JACOBIN
Foto: JullenDodeler/Flickr