Prema “psihijatrijskoj” dijagnozi Vučićevog poslanika, nije samo Novak Đoković “psihopata, ludak i idiot”, takav je svaki Srbin koji je proteklih dana navijao za Hrvatsku
Kako je velika adrenalinska moć sporta! Oni koji imaju duže pamćenje, mogli su se u to uvjeriti mnogo puta, ali malo kada kao nakon tek završenog Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Povijesni uspjeh drugoplasirane hrvatske reprezentaciije ujedinio je naciju do posljednjeg čovjeka. I koliko god igra hrvatskih reprezentativaca, predvođenih najboljim igračem Mundijala Lukom Modrićem, bila impresivna, isto toliko, ako ne i više, bio je impresivan odgovor nacije na njihov uspjeh – priređen im je veličanstven doček uz učešće nekoliko stotina hiljada ljudi, kakav niko drugi na Balkanu nije u stanju prirediti. Nema sumnje, bili su to veliki dani u našem komšiluku, lišeni očekivanog političkog trijumfalizma (ako se zanemari nastup neizlječivog simpatizera ustaštva Marka Perkovića Thompsona). Međutim, bilo bi pogrešno reći kako je taj događaj dokaz da je moguće odvojiti sport od politike. To nikada nije bilo moguće. Sprega sporta i ljudi na vlasti je na najbanalniji način potvrđena i ovog puta. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je u završnici natjecanja prisustvovala utakmicama reprezentacije svoje zemlje i bodrila je. I, šta se desilo? Ispostavilo se da je, nakon svega, o njoj u svjetskim medijima objavljeno 25 posto više informacija nego o Luki Modriću!? George Orwell nije baš mnogo mario za “najvažniju sporednu stvar na svijetu” i tvrdio je da sport zapravo podstiče nacionalizam. O tome je pisao nakon nogometne utakmice između jednog engleskog i jednog ruskog tima, odigrane neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. Orwell je tada zaključio da je nogomet tu bio sporedna stvar, a da je suština igre bila u simbolici “globalnog dvoboja” Engleza i Rusa. Možda najčuvenija nogometna utakmica iz vremena hladnog rata bila je ona između reprezentacija Jugoslavije i SSSR-a, odigrana 1952. u Tampereu, u okviru Olimpijskih igara. Prvi susret je nakon prave drame završen 5:5, a u drugom su Jugosloveni pobijedili sa 3:1. U Jugoslaviji je ta pobjeda euforično proslavljena u tipično političkom maniru – kao Titov trijumf nad Staljinom!
Jugoslavije više nema, a rat je proizveo mržnju među njenim nekadašnjim narodima, naročito među Srbima i Hrvatima. Utakmice između njihovih reprezentacija, od nogometnih i vaterpolo, do rukometnih i košarkaških, već godinama znače mnogo više od tradicionalnog sportskog rivalstva. Sintagme “više od igre” i “utakmica visokog rizika”, samo su eufemizmi za očekivane reakcije ne samo na tribinama već i unutar cijele nacije. Sada je jedan te isti događaj ujedinio Hrvatsku u mjeri u kojoj to nije pošlo za rukom ni Franji Tuđmanu, ali je podijelio Srbiju. Detonatori šovinističkih orgija u Srbiji bili su javni istupi nekadašnjeg TV sportskog komentatora Milojka Pantića i jednog od najboljih svjetskih tenisera Novaka Đokovića. Pantić je, kaže, prestao ići na stadione kada je pjevanje i skandiranje “Od Topole pa do Ravne gore” i “Kosovo je srce Srbije” postalo važnije od fudbala, a uoči finalne utakmice Francuska – Hrvatska, izjavio je na Hrvatskoj televiziji da će “građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubedljiviji poraz hrvatske reprezentacije”. Pantić je zbog te izjave napadnut već poznatim nacionalističkim vokabularom. “A čime su nas to Hrvati zadužili? Jasenovcem, Bljeskom i Olujom?”, glasilo je pitanje jednog anonimnog aktiviste društvenih mreža. Đoković je prošao još gore. Nakon što je preko interneta hrvatskim reprezentativcima poslao poruku “Haj’mo, vatreni”, šovinistička Srbija se digla na noge. Njen megafon je bio Vladimir Đukanović, poslanik Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), koji je rekao: “Novak je psihopata, ludak i kompletan idiot!” Reakcija Aleksandra Vučića na ovu skandaloznu izjavu bila je takva da mu je Dragan Đilas, bivši gradonačelnik Beograda, bacio rukavicu u lice: “Sram da vas bude obojicu, isti se”.
Kad god treba da na srpskoj strani stvari nazovu pravim imenom – šovinizam šovinizmom, a fašizam fašizmom – Vučić se hvata drugih pojmova, pa je tako za Đukanovića rekao da “jeste pogrešio i u navijačkoj i političkoj strasti prešao granice”. Kao da je potpuno nebitna činjenica da Đukanović nije neki anonimni strastveni navijač, već visoko rangirani čovjek vladajuće stranke i poslanik u Narodnoj skupštini Srbije. Osim toga, njegova “psihijatrijska” dijagnoza ne odnosi se samo na Novaka Đokovića, jer je u nastavku svoje izjave rekao: “Svaki Srbin koji navija za Hrvatsku psihopata je, ludak i idiot!” Broj takvih Srba nije zanemarljiv, pa se postavlja logično pitanje da li je Vučić i njihov predsjednik? Ako jeste, on onda ima obavezu da ih podvrgne kolektivnoj terapiji, jer je dijagnoza poslanika Đukanovića više nego ozbiljna. Lako je upirati prstom u šovinizam i fašizam u tuđem dvorištu, teško je kad to treba učiniti u vlastitom. O tome još od početka devedesetih godina najbolje govore srpsko-hrvatski odnosi.
Zato se iznova treba vraćati čuvenom eseju Umberta Eca “Ur-fašizam ili šta je vječno u fašizmu”, u kojem pisac naglašava važnost blagovremenog raskrinkavanja ove podmukle pojave. Eco piše: “Rano ujutru, 27. jula 1943. rečeno mi je da je, kako javlja radio, fašizam propao, a Mussolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine, vidio sam da su novine u obližnjoj trafici imale različite naslove. Nasumice sam odabrao jedne. Glavni naslov na prvoj stranici slavio je pad diktature i povratak slobode: slobode govora, štampe, političkog udruživanja. Riječi sloboda, diktatura, oslobođenje tada sam pročitao prvi put u životu. Zahvaljujući tim riječima, ponovo sam rođen kao slobodan zapadni čovjek. Moramo paziti da se značenje tih riječi ponovo ne izgubi. Ur-fašizam je još uvijek svuda oko nas, pod maskom. Sigurno bismo ga lakše uočili da se sad pojavi neko i kaže: ‘Želim da se Auschwitz ponovo otvori, da crnokošuljaši ponovo paradiraju italijanskim ulicama’. Ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam može da se vrati i kao najnevinija pojava. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i upremo prstom u njega i svaku njegovu manifestaciju, svakog dana, na svakom mjestu…” A šta je to ur-fašizam? O tome italijanski nobelovac kaže: “U ur-fašizmu pojedinci kao takvi nemaju nikakva prava, dok se narod doživljava kao kvalitet, monolitno biće koje izražava opštu volju. Kako je nemoguće da velika grupa ljudi izrazi opštu volju, Vođa se tu postavlja kao njen tumač”.
Kao što vidimo, ur-fašizam je tu, u našem dvorištu. Pa zašto onda ne upirete prostom u njega, svakog dana, na svakom mjestu?