Korumpirane oligarhije nisu glupe da, kako to najavljuje probosanski politički blok, pravosuđe reformišu i učine ga neovisnim u tolikoj mjeri da ono sutra počne da sudi svojim reformatorima umiješanim u prljave poslove
Hladnoratovski odnosi između Beograda i Prištine sve više se, poput tamnih oblaka, nadvijaju nad Bosnom i Hercegovinom, pothranjujući secesionističke apetite Milorada Dodika. I samo je još to trebalo – da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovog utorka pokrene vojsku i policiju i ultimativno zaprijeti novim srpskim pohodom na Kosovo, nakon što je onaj Miloševićev, od prije dvadeset godina, završio nacionalnom katastrofom. Povod za ovu brzopoteznu Vučićevu odluku bio je incident koji se dogodio istog dana rano ujutro, kada su specijalci kosovske policije upali na teritoriju srpskih opština na sjeveru Kosova i uhapsili 29 osoba, među kojima 19 policajaca i policijskih službenika srpske, albanske i bošnjačke nacionalnosti, osumnjičenih za organizovani kriminal i druga krivična djela. U pucnjavi do koje je došlo ranjena su četiri civila. Time je strahovima s kojima živimo pridodat još jedan – strah od novih sukoba na Balkanu. Zvuči paradoksalno, ali je ovaj incident proizveo vjetar u leđa razjedinjenim etnonacionalističkim vlastima u Bosni i Hercegovini, čiji će građani makar nakratko zaboraviti na svoje svakodnevne egzistencijalne muke koje ih taru i prepustiti se gorkoj utjehi, koja glasi: Samo nek’ ne puca! A riječ je o mukama koje te iste vlasti fabrikuju ima već dvadeset i kusur godina.
Ogromna većina ljudi je frustrirana i teško se nosi sa postojećim stanjem. Dobro je samo onima koji su do svega ovog doveli. Jedino njima ide u prilog sadašnja višemjesečna paraliza vlasti na državnom nivou. Iako je, na prvi pogled, izazvana evidentnim opstrukcijama “principijelne prirode”, ona je plod prepoznatljive inat politike, valjda jedine konstante u djelovanju ovdašnjih etnopolitičkih garnitura. Vijeće ministara postalo je ring za odmjeravanje mišića Bakira Izetbegovića i već pomenutog Dodika. Trenutno predsjedavajući državnog Predsjedništva, Dodik je mnogo puta javno stavio do znanja da mu Bosna i Hercegovina nije prva briga, a deklarativno se zalaže za to da svi zajedno živimo u miru. NATO je jedini pouzdan garant mira u ovakvoj BiH, ali za Dodika je to stvar o kojoj on ne želi da razgovara. S druge pak strane, Izetbegović insistira na toj temi, uslovljavajući njome formiranje novog Vijeća ministara. Imajući u vidu da je BiH u ovom trenutku predaleko od kapije najmoćnije vojne alijanse na svijetu, njeno korištenje u dnevnopolitičke svrhe postaje kontraproduktivno. Ova pat-pozicija je postala uzrok sve većih političkih i etničkih napetosti, prijeteći da preraste u haos i pometnju. Iako konstituisan, Parlament BiH takođe je izložen opstrukciji i praktično je mjesecima “na odmoru”. I ko će biti kriv za izgubljeno vrijeme ako se, jednog dana, u teške i složene reforme krene sa još jednim nedopustivim zakašnjenjem?
Više nikom nije jasno ni kakvu zapravo državu personificiraju Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić. Uloge prve dvojice bile su unaprijed poznate i međusobno suprotstavljene, dok je Komšić odlučio da i svoj treći mandat potroši na “odbranu” Bosne i Hercegovine od unutarnjih i vanjskih dušmana. Čini to, kao što se i očekivalo, izjavama i saopštenjima. Pa i to je bolje, smatraju Bošnjaci koji su za njega glasali nego, uz Dodika imati još i Dragana Čovića u Predsjedništvu. Međutim, nakon Komšićevog prošlonedjeljnog gostovanja kod Senada Hadžifejzovića, njegovi fanovi su ostali zbunjeni. Komšićevi odgovori na više Hadžifejzovićevih pitanja doimali su se kao urnebesna komedija. Kao da se u studiju našao Srećko Šojić iz “Bele lađe”! Možda je lider Demokratske fronte samo imao loš dan, ali on je baš u tom intervjuu suviše ličio na sebe. Bilo kako bilo, Komšić je sa Bakirom Izetbegovićem i Fahrudinom Radončićem potpisao zajedničku izjavu o principima i prioritetima djelovanja tzv. patriotskog političkog bloka u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i, kao takav, osigurao sebi mjesto lijevog krila u Izetbegovićevoj probosanskoj reprezentaciji.
Nezahvalno je prognozirati šta će učiniti ovaj Izetbegovićev tim. Nakon niza gafova koje je napravio u posljednje dvije godine, lider SDA se najzad pozabavio pravom temom – reformom svoje stranke. On je na svečanoj sjednici Glavnog odbora SDA, posvećenoj 29. godišnjici njenog osnivanja rekao: “SDA struktura je ostarjela, postala je glomazna i inertna, dopustili smo kumulaciju funkcija. Moramo biti više Bosanci, proširiti uticaj i u hrvatski i srpski korpus”. Uz ranije najavljenu konsolidaciju i jačanje institucija državne vlasti, sada sa iste adrese imamo i najavu reforme vodeće bošnjačke stranke. Ali, ako zanemarimo Izetbegovićeve prigodne panegirike dosadašnjoj stranačkoj politici, pitanje inače poželjne transformacije SDA iz narodnjačko-vjerskog pokreta u modernu političku partiju ostaje otvoreno, jer je teško pretpostaviti da tu dramatičnu prekretnicu mogu izvesti ljudi koji su propustili niz prilika da to urade. Ovdje bi se mogla povući paralela sa jednim od prioriteta naznačenim u pomenutoj zajedničkoj izjavi SDA, SBB-a i DF-a, a odnosi se na “unapređenje vladavine prava i ostvarivanje potpune neovisnosti sudskih, tužilačkih i sigurnosnih struktura s ciljem nastavka njihove depolitizacije”. Javna je tajna da su ljudi iz SDA najzastupljeniji u lancu korupcije. U to osinje gnijezdo još niko nije dirnuo.
Korumpirane oligarhije nisu glupe da, kako to najavljuje probosanski politički blok, pravosuđe reformišu i učine ga neovisnim u tolikoj mjeri da ono sutra počne da sudi svojim reformatorima umiješanim u prljave poslove. I kako onda vjerovati u najavljene reforme u tom najvažnijem, ali u ovoj zemlji zapuštenom i kompromitovanom sektoru postojećeg sistema?